Šum iz krletke

Šum iz krletke

Misao, krećući iz središta, traži put unutar labirinta tijela, šalje impulse, napinje mišiće, težeći skladu, ravnoteži elemenata, unutar uvijek novih datosti

Solo predstavu Jedno Marija Šćekić prvi je put izvela u lipnju 2002, u okviru 19. tjedna suvremenog plesa. Iako je u izvedbi održanoj 6. i 7. studenog 2005. u ZKL–u i dalje riječ o pet stavaka za gudački kvartet Zorana Šćekića, osluškivanju i komunikaciji glazbe i plesa, brata i sestre, autorica/plesačica nedvojbeno je otišla dalje. Tijelo više nije samo u svojoj nečujnoj, prostornoj glazbi, sada je slobodnije, intervenira u glazbu, pu-štajući vlastiti zvuk. Ozvučenim disanjem, mrmorom, šaputanjem, šumom plesačica postaje stvarnija osoba, pri-sutnija kao osjetljivo biće koje upija prostor, energiju i očekivanje publike, napetost prostora, opipljivost vremena i razlaganje glazbenih elemenata, preoblikuje ih i objedinjuje u osobni iskaz. Prostor je treći, ravnopravni element performansa. To nije prazan, podatan prostor, slobodan i neodređen, nego onaj naš, mekani omotač, čvrstih, neumoljivih krajnjih točaka. Kinesfera unutar koje smo slobodni, kao unutar spoznate nužnosti. Svjetlo otvara prostor, nudi ga i upućuje u smjer, akciju. Misao, krećući iz središta, traži put unutar labirinta tijela, šalje impulse, napinje mišiće, težeći skladu, ravnoteži elemenata, unutar uvijek novih datosti.

Na sceni je i metalna konstrukcija ikosaedra, dvanaestokutnog plesnog kristala, koji je postavio, opisao i analizirao plesni teoretičar i inovator s početka 20. stoljeća Rudolf Laban, inače u Zagrebu poznat već osamdesetak godina, a najviše posljednjih pola stoljeća unutar djelovanja škole Ane Maletić... Točnost i sustavnost Labanovih analiza pokreta čine njegovu teoriju i danas vrlo živom i funkcionalnom u pristupu umjetničkom plesu. A čini se i dalje inspirativnim izazovom za koreografe i plesače. U ikosaedru prožimaju se i sijeku planovi, otvaraju se dimenzije, između kutova protežu se dijagonale i transverzale. Na početku nevidljiv, ili prisutan tek kao sjena, ikosaedar se tijekom izvedbe javlja pod usmjerenim svjetlom, otkrivajući poneki sastavni element, geometrijski lik. Njegova čista geometrijska hladnoća, iako tvori prostor identičan onom ostvarivom oko živog tijela, i iako je on sam zapravo određen opisom upisanoga tijela, može izgledati i kao krletka. Pogotovo kad plesačica nakratko ulazi u njega, nježna i drhtava, iscrpljena, nasuprot njegovoj provokativnoj, sigurnoj stabilnosti. Kao neodvojive suprotnosti koje čine jedno: nezainteresirani moćni mir, i angažirani, ustreptali život. Marija Ščekić je, nažalost, vrlo rijetko na našoj sceni, ali njezina istraživanja pokreta, misaonost bez skretanja s teme, i trunke kompromisa, i dalje pripadaju u najviši vrh umjetničkih dostignuća hrvatske plesne scene.

Maja Đurinović