Što s narodom?

Što s narodom?

Najvredniji je prinos predstave glumački, a u prvom redu to je vrsna karakterološka studija Marinka Prge kao Herrmanna, nedvojbeno našega najizglednijeg mlađeg glumca

Dramski koncept vrijeđanja općinstva (prema drami Publikumsbeschimpfung Petra Handkea) nije samo polazište austrijskoga dramatičara Wernera Schwaba u komadu duga naslova Uništenje naroda ili moja su jetra besmislena nego i djela najprijepornijeg austrijskog pisca, Thomasa Bernhardta. Sva trojica, a i mnogi drugi još, ne zaboravljajući Petera Turrinija ni Elfride Jelinek, stavljaju na optuženičku klupu gorenavedeni k.u.k.avni narod stiješnjen između nacističkog holokausta i vlastitih atavizama, zaodjevenih uljudbenim ritualima srednjoeuropejstva. Podnaslov radikalna komedija govori o kaustičnom jezičnom mediju toga komada, koji ga približava, kao svojedobno i Petera Weissa, a napokon i Hoffmannsthalova Svatkovića, srednjovjekovnom moralitetu, gdje su osobe više zaodjevene ideje i tipizacije negoli živa bića. Osobe komedija i njihova jasno simbolična imena povezana su tipiziranom radnjom, gdje je jedina sastavnica slobode jezik. Njime se govori, spregom barokne kićenosti i surove nadrealističke provokacije, sve ono što nesvjesni porivi diktiraju, ono što se na kraju i ispunjava. Tako autoritativna Majka, gospođa Wurm, može imati za sina samo kljasta buntovnika i nadrislikara, edipovski kompleksnog Herrmanna. Susjedi mogu biti samo dobri Austrijanci, koji se nipošto slučajno zovu Kovačić, koji za razliku od sterilnosti Wurmovih imaju dvije jebozovne kćeri na meti očevih incestoidnih žudnja. Na suprotnoj strani od te dvije obitelji nalazi se »zbilja otmjena stara dama«, gospođa Grollfeuer, koja dvije obitelji poziva na proslavu svog rođendana (Schwabov komad zapravo je parafraza Vitracova poznatog komada Victor ili djeca na vlasti, gdje se na kraju pojavljuje Madame Lamort). Ona napokon potiče njihovu međusobnu grandginjolsku likvidaciju te ih zaključno i potruje izgovarajući na kraju rečenicu: »Najstrašnije što može postojati, to je narod… a svaka snaga otpora natruli je talent.« Mladi redatelj Dario Harjaček, koji potpisuje i scenografiju, nastojao je barem scenografski smiriti i okupiti bujnost komada time što je kao glavni scenski element postavio klavir, oko kojega i na kojem se sve odigrava. Tako je otpao realistički postav triju vrlo različitih scenskih prostora, a time i sugestija za razigravanje: sve se na kraju spoticalo o funkcionalni klavir. Redatelj je ipak ponudio razgovijetno čitanje teškog teksta, koji je solidni prijevod Seada Muhamedagića mogao učiniti još izglačanijim. Da se redatelj odlučio za grandginjolsku stilizaciju igre, mnogi bi odnosi i artikulacije teksta bili još jasniji. Najvredniji je prinos predstave glumački, čak i ako je bio, da se tako izrazimo, funkcionalno hendikepiran. U prvom redu to je vrsna karakterološka studija Marinka Prge kao Herrmanna, nedvojbeno našega najizglednijeg mlađeg glumca. Mirjana Sinožić kao gospođa Wurm odveć je diskretna za tu ulogu, koja je u mnogome ključ predstave. Zden-ko Brlek kao gosp. Kovačić i Gordana Slivka kao gđa Kovačić, a još više Sunčana Zelenika Konjević kao kći Desiree i Beti Lučić kao kći Bianca primjereno su odigrali svoje uloge. Vesni Stilinović kao gđi Grollfeuer pripada u velikom stilu odigrana završnica predstave. Sve u svemu, početak sezone koji obećava.

Zvonimir Mrkonjić