SJEVERNA TRANSVERZALA

SJEVERNA TRANSVERZALA

Programi suvremene umjetnosti nisu više vezani samo uz najveće gradove. U prilog tomu govore ne samo iskustva Dubrovnika, Zadra ili Pule nego i recentni primjeri u manjim gradovima koje ističemo i kao indikaciju i kao primjer. Varaždin je u tom smislu svakako važno odredište

Ne manje važno od onoga što se događa u umjetničkom je životu ponekad važno i pitanje mjesta i vremena događanja. Ako je u nekoj kombinaciji ostvarena podudarnost svih triju elemenata (sadržaja, lokacije i ažurnosti), novinska je recenzija prilika i za stanovito kontekstualno određenje ili barem za usputno zapažanje o vremenima koja se mijenjaju: jedan od zaključaka mogao bi biti i taj da programi suvremene umjetnosti nisu više nužno vezani samo uz najveće gradove. U prilog te tvrdnje govore ne samo iskustva Dubrovnika, Zadra ili Pule nego i recentni primjeri u manjim gradovima, koje ističemo i kao indikaciju i kao primjer. Varaždin je u tom smislu svakako važno odredište u kojem je posljednjih godina, zahvaljujući ponajprije agilnosti regionalnog HDLU–a, održano više zapaženih likovnih akcija (Dani hrvatskog performansa, Apsolutno barok, Iskorak, Od do). Trenutno, u maloj, ali dinamičnoj Galeriji Zlatni ajngel traje izložba Ota Rimelea. Objekti toga slovenskog autora srednje generacije kao da su podjednako namijenjeni najsofisticiranijem oftalmološkom institutu kao i najsuptlinijim umjetničkim senzorima. Jer, koliko god bio precizan mjerni instrument, ljudsko oko jedva da može, a osjećaj jedva da hoće, u prvi mah registrirati neke optičke činjenice i poetičke treptaje, a u slučaju Rimeleove izložbe zapaziti suptilne promjene boje, predmet i njezin odsjaj, granicu između svjetla i sjene, instalirani objekt od zatečenoga prostora. Rimele u galerijski prostor instalira minimalističke, bijele objekte okomito naslonjene ili vodoravno pričvršćene na zid koje, s unutrašnje ili frontalno nevidljive strane, boji različitim nijansama crvene. Umjetnik je ovdje preuzeo zadaću iskušavanja granica materijalnosti i optičkog svijeta, pa i propitivanja kategorijalnoga ruba između znanosti i umjetnosti. U tome je, čini se, postavio posve nove vrijednosne parametre, koji problem dematerijalizacije, optičkih efekata i kolorističkih nijansi dovode do krajnjih granica čitljivosti.

GRANICE TJELESNE PRISUTNOSTI

Božena Končić–Badurina u dosadašnjim je akcijama svoju tjelesnu prisustnost iskazivala samo do najnužnije mjere, pojavljujući se kao mumija, kao sjena, kao mimikrija. U radu Satima njezino je tijelo bilo zatvoreno u kabinu, iz koje se čulo samo monotono, pojačano disanje. Minimalizam i siromaštvo prizora i događaja kompenzirao se zato maksimaln0m širinom značenja i puninom doživljaja: bilo je to diskretno, ali znakovito upućivanje na svoje ja, na istinu da sebe možemo pronaći tek u sabranosti, introspekciji i samoanalitičkom procesu. U koprivničkom klubu Kuglana2 Božena Končić–Badurina je, nepomično sjedeći nekoliko noćnih sati na osvijetljenom podiju, u vrijeme kada se prostor pomalo puni i oživljava sve do ekstatične zabave, željela ostvariti vrstu komunikacije koja se, s obzirom na karakter prostora i njezin sadržaj, unaprijed činila osuđena na neuspjeh. Jer, što u polumraku, vrevi i buci može značiti jedna separirana osoba u kontemplativnoj pozi koja bez pokreta i ravnodušno promatra mlade zaokupljene svojom imperativnom zabavom? Veza je ipak postignuta, barem na jednoj, ali bitnoj razini: mi promatramo nju, kao što i ona promatra nas. U klasičnoj izložbenoj praksi, pa i u suvremenoj performerskoj, komunikacija je najčešće jednosmjerna, dok su ovdje podjednako važne obje točke procesa: s gledišta umjetnice i publika je izvođač! Ona u prostor Kugle ne dolazi u didaktičkoj funkciji, oholo namećući transcendentalno umjesto efemernog, nego nastojeći apsorbirati i iskustvo gledatelja i slučajna sudionika kao i transponirati sebe u suprotnom smjeru.

RELATIVIZIRANJE I SINTEZA

U Galeriji Stari grad u Đurđevcu izlaže zagrebački slikar Mladen Vukres. Njegovo je slikarstvo okrenuto ne samo suvremenoj tematici nego se i u problemskom smislu autor jasno određuje prema bitnim pitanjima slikarstva danas. Iscrtavajući lik Spidermana sitnim srebrnkastim ili drukčije obojenim točkicama, istodobno stvara i mrežu koja naliježe na eminentno slikarsko, vrlo kultivirano i unutarnjom logikom strukturirano polje. Sraz dvaju postupaka, metoda i vrijednosti dovodi do slika koje istodobno pripadaju kategoriji i klasične i popularne kulture, usvajajući njihove dominantne vrijednosti, ali i odbacujući stereotipe koji su se na njima nataložili. Vukresu je jasno da se slikarstvo ne može više baviti velikim problemima života, nego da se mora okrenuti samu sebi, konstitutivnim činiocima same slike. Stoga autor relativizira strogost slike i istodobno usložuje banalnost prizora ne bi li tako došao do priželjkivane sinteze.

Marijan Špoljar