Selidba i samoća

Selidba i samoća

Autoričino slikarstvo vjera je u smisao i značenje rituala slikanja

Cjelovit i zaokružen uvid u dosadašnje umjetničko djelovanje Sunčanice Tuk predstavljen je monografijom autora Marijana Špoljara. Na tragu slikarstva, imanentna umjetnici, biblioteka Pictus izdala je monografiju u decentnom crno–bijelom grafičkom rješenju, lišenu bilo kakvih vizualnih senzacija ili asocijacija. Zamislivši monografiju cjelokupna slikarskog opusa od tridesetak godina, koji je već prošao svoju uzlaznu putanju i došao na razvojnu točku gdje je potpun, jasan, konačan u izričaju, opus koji je zasigurno sastavni dio recepcije hrvatske umjetničke scene u posljednjih nekoliko desetljeća, Marijan Špoljar posvjedočio je o umjetničkom radu i umjetnici koja slikarskim idiomom itekako pripada samu središtu suvremenih umjetničkih senzacija. Sunčanica Tuk razvila je ustaljen znakovni sustav i istorodni oblikovni postupak, odnosno stvorila svoj slikarski znak — niz, kojem je ostala vjerna tijekom cijeloga slikarskog djelovanja, od samih početaka formiranja izričaja sedamdesetih i osamdesetih pa sve do današnjih dana. Bitna duhovna i morfološka polazišta za formiranje ovakva slikarstva Špoljar pronalazi u dvjema riječima, stanjima duha i tijela, koje je autorica u monotonu nizu ispisivala na komadima papira još iz svojih dana učiteljevanja u koprivničko–križevačkom kraju. Riječ je o pojmovima selidba i samoća. Umjetnički stil Sunčanice Tuk ponajprije ispituje narav slikarskoga čina ovisno o stanjima duha, i opterećenosti njezina bića, te tako nastaju kontrolirani, monotoni nizovi poteza kistom. Formalno gledano, elementi slikarstva Sunčanice Tuk, sastoje se od okomitih ili vodoravnih poteza kistom, koji su u potpunosti lišeni svake naracije, asocijativnosti, simbolike, anegdotalnosti. Autorica se primarno izražava jezgrovito, bitno, istinski vjerujući u moć slike i njezino upijanje i emanaciju svih mentalnih i emocionalnih poruka koje nosi svaki potez rukom. To je emocionalni proces, sazdan od duševnog i tjelesnog angažmana. To slikarstvo vjera je u smisao i značenje rituala slikanja, u moć da nas ostavlja zapitane, da nas i umjetnicu i preispituje. Stoga su njezini potezi kistom, koliko god bili nadzirani i suzdržani, materijalizacija njezine duševne slojevitosti, nastali zbog opterećenosti njezina duha ili zbog svjetla kojim su jednom ozračile njezinu misao, ili zbog plime doživljaja koja su preplavila i podražila osjetila. Vjerujući da umjetničko djelo nije nikada zatvoren sustav, do kraja izrečen, možemo reći da su slike Sunčanice Tuk krojene po nekoj njezinoj unutarnjoj logici stvari, te tako otvorene stalno novim spoznajama i osjećajima svijeta i o svijetu.

Ovo slikarstvo, koje može s tako malo dati toliko mnogo, koje postavlja toliki broj egzistencijalnih upita, proizvod je ponajprije duboke, intelektualno i emotivno složene naravi umjetnice. Na kraju recimo samo to da su vječno nedefinirana i neodgovorena egzistencijalna pitanja te nikada jasan put kroz zamršene i nepregledne predjele zbilje kao i duhovnost ovoga našeg vremena promišljanja koja su ponukala umjetnicu na iznimno specifičan način umjetničkog djelovanja, kojima potvrđuje da se samo suočenjem i spoznajom, vlastitom sviješću, te vlastitim intelektom i osjećajnošću, može razabrati put iskonskom i vječnom.

Rašeljka Boras