Retroedicija

Retroedicija

Redateljeva kvaziautobiografija ovdje postaje samo fraza, ne i istinski manifest; biografske implikacije gube se pod pukim vjernim preslikom knjige, pod plošnošću adaptacije — nikako apsorpcije, a kamoli intimističke reinterpretacije njezine originalne snage i utjecajne popularnosti

Viktorijanska Engleska industrijske revolucije, zahuktalo burno 19. stoljeće klasnih ponora — siromaštva s jedne i dekadencije dokonosti s druge strane, brutalna urbanog i ljepote u ružnome; svijet je iskorištavane, maltretirane i izgladnjivane djece, institucija milosrđa vođenih zbog profita; svijet prenapučen okrutnim crkvenjacima, pompoznim bogatašima i neučinkovitim policajcima — svijet kakav nastavaju duboko socijalno osviješteni i potresni, iako i moralističko–sentimentalistički romani Charlesa Dickensa. I tko je onda uz Dickensa, koji je i sam prošao slično mukotrpno djetinjstvo poput svoga junaka Olivera Twista, barem na prvi pogled bio kompetentniji od Romana Polanskog — poljskog Židova kojemu je Drugi svjetski rat kao djetetu pokosio čitavu obitelj, za ekranizaciju, razumijevanje i reinterpretaciju dogodovština toga siročeta nježna srca? Nažalost, jedino što je Polanski učinio jest da je doslovno reproducirao Dickensa — uredno i pregledno doduše, no nikako spektakularno ni novo, a posve bez osobnoga fokusa. Kvaziautobiografija redateljeva tako ovdje postaje samo fraza, ne i istinski manifest; biografske implikacije gube se pod pukim vjernim preslikom knjige, pod plošnošću adaptacije — nikako apsorpcije, a kamoli intimističke reinterpretacije njezine originalne snage i utjecajne popularnosti. Tako ogoljen od intrigantnih iščitavanja, iako slikovit i detaljno točan, film nas ne uspijeva prenijeti u ono vrijeme; njegova artificijelna dolična besprijekornost čini ga samo još jednim urednim i pristojnim, gledljivim i ugodnim djelom, no ničim više od toga, te se s pravom postavlja pitanje smislenosti njegova snimanja. Takvu zaključku dodatno pridonosi činjenica loše glume — od posvemašnjeg diletantizma preko mlakosti do hipertrofirane karikaturalnosti: u prvome redu razočarava mali Barney Clark kao naslovni lik — posvemašnje promašen izbor, blijed i nezanimljiv; niti naime na njegovu licu čitamo nutarnju ranjenost i senzibilnost, odnosno melankoliju, kamoli dubinu; niti dobivamo emotivna interpreta. Drven i nekarizmatičan, najvećeg oponenta dobiva u mladoj glumici Leanne Rowe, koja je pri svojoj interpretaciji zlatne Nancy ostvarila ponajbolju ulogu. Jamie Foreman kao kultni Bill Sykes nije ni sjena legendarnom snažno–prijetećem Oliveru Reedu iz Olivera! Carola Reeda (1968) — svoj lik glumi i prezentira isuviše nehajno, kao rutinskoga nesmiljena lopova. Ben Kingsley pak kao Fagin strši svojom groteskno–nerealističnom, rubno–karikaturalnom izvedbom; dok su ostali glumci adekvatni mahom kao izvanjske pojavnosti odnosno fizionomije, no posve obični (iako se tu može pronaći pravih malih briljanata britanskih interpreta bibisijevskoga tipa) u ponuđenim ulogama. Sve u svemu, atmosferična gravura Gustava Doréa s početka najavljuje po mnogočemu privlačnu retroediciju Olivera Twista, no nažalost ostala je samo šuplja, prazna ljuštura uredne i smjerne, zavaravajuće vanjštine.

Katarina Marić