RAZNOLIKOST I ŠAROLIKOST

RAZNOLIKOST I ŠAROLIKOST

Tematska okosnica albuma 3/4 Katarine Krpan plesni je pokret, što objedinjuje neke od najnovijih skladbi suvremenih hrvatskih skladatelja s romanskim glazbenim izričajem s kraja devetnaestog i početka dvadesetoga stoljeća. Kombinacija neobično dobro funkcionira: raznolikosti hrvatskih minijatura odgovara francusko–španjolsko–brazilska šarolikost, dokazujući da se glazbenici uza sve stilske mijene tijekom više od stotinu godina zapravo na sličan način nadahnjuju plesom. Prevladava valcer, od tipičnih fin de sie`cle sofisticiranih glazbenih tvorevina Claudea Debussyja (La plus que lente) i Mauricea Ravela (A la manie`re de Borodine), preko bolnoga Valsa da dor Heitora Villa–Lobosa, pa do njihovih hrvatskih nasljednika, apstraktnog Valcera Igora Kuljerića, Sentimentalnoga valcera Željka Brkanovića, koji stupa u izravni dijalog s tradicijom, pa sve do Vergl valcera Davora Bobića, koji se poigrava idiomima popularne glazbe. Na nosaču zvuka našle su se i dvije skladbe Frane Đurovića, među kojima je BiTango skladan nekom vrstom ironijskoga odmaka, a Katarinin valcer (2005) prilično zanimljiv postmoderni odjek tradicionalnoga valcera, prvobitno zamišljen kao scenska glazba. Koncepcijski, a možda i kvalitativno, u album se nešto manje uklapaju s jedne strane dopadljiva, pomalo folkloristički intonirana Diabolezza Ive Josipovića, a s druge strane Retro Sanje Drakulić, koji fenomenu plesa pristupa na intelektualistički način. Debussyjevi i Ravelovi pandani na španjolskome govornome području, Andaluza Enriquea Granadosa, Cançon e dansa br.1 Federica Mompoua te Habanera Emmanuela Chabriera poigravaju se folklornim idiomima vlastite tradicije, pri čemu se od egzotičnih stereotipa najviše odmiče Granados. Izbor Chopinovih Mazurki op. za kraj albuma ne smatram nimalo nedosljednim, naprotiv, te koncizne Chopinove minijature vrlo ukusno uokviruju izvrstan izbor. Katarina Krpan, zahvaljujući tolikoj skladateljskoj raznolikosti morala nam je podastrijeti različita glazbenička lica, iskazavši svoje pijanističko umijeće na razrađen, mjestimice možda odveć odmjeren način. Nažalost, moram ustanoviti da mi se dizajn albuma s fotografijama pijanistice na rolama čini pomalo jeftinim načinom popularizacije, koji bogatomu i nekonvencionalnom nosaču zvuka uopće nije potreban.

Ivan Ćurković