Prava, a ne kriva predstava

Prava, a ne kriva predstava

Glumački je ansambl predanom i preciznom igrom izazvao nepodijeljeno i utemeljeno oduševljenje

Dugo godina kazalište je iseljavano iz hrvatskih gradova; napokon u jedan je i uselilo. Gradsko kazalište Požega praizvelo je hrvatsku verziju jedne od najpoznatijih drama anglo–irskog dramatičara Martina McDonagha (rođen 1970) The Cripple of Inishmaan, koju je prevoditelj i adaptor (na osebujan creski dijalekt) Andy Jelčić nazvao Krivi Billy s Inishmaana. Riječ je o djelu koje je mladi autor napisao 1997, odmah nakon svoga prvenca Ljepotice iz Leenanea te je izvedeno u čuvenom londonskom Royal National Theatreu, a godinu potom i u New Yorku. McDonagha su tada neki svrstavali u pripadnike novih brutalista (dramatičara krvi i sperme), no gledano s današnje perspektive, ni Ljepotica…, ni Krivi Billy… ne daju odveć argumenata za takve tvrdnje. Krivi Billy s Inishmaana, dio Aranske triologije, kao što je Ljepotica… dio Leenaneske, s obzirom na to da je riječ o tematsko–motivskim krugovima kojima se koristi autor, također je drama smještena u duboku irsku provinciju, takoreći tamo gdje je vrijeme stalo, gdje je interakcija s ostatkom svijeta minimalna i svedena na nužno, a likovi osuđeni na samotničku egzistenciju unutar izolirana mikrosvijeta. To omogućuje gradaciju i izoštravanje njihovih međusobnih odnosa, do stupnja koji je inače sveopćim otuđenjem u razvijenom zapadnom svijetu već odavna poništen. Tako i dramski sukobi dobivaju na intenzitetu: minimalan povod u stanju je pokrenuti niz zbivanja, karakteri su živopisniji, a cjelina odiše stanovitom sirovošću i naivnošću. Krivi Billy (u originalu okrutnije i jednostavnije, samo cripple), invalidni je momak, siroče koje živi kod teta, koje su ga prigrlile: zaljubljen je u grubu Helen McCormick, a prekretnicu u njegovu životu čini kratak izlet u Ameriku na poziv producenata, koji su u Irskoj snimali dokumentarni film; bolestan od sušice, uskoro se vraća, te će možda, u kratkom preostalom životu, ostvariti žuđenu ljubavnu vezu. No, ta romantična priča nije u središtu McDonaghove pozornosti: njegov ga interes neprekidno usmjerava prema osebujnoj psihologiji likova i njihovim neobuzdanim, neciviliziranim reakcijama. Zatvoreni svijet, ako nije pakao, barem je svojevrsno čistilište: u njemu se izgradila svojevrsna sigurnost, koja vani apsolutno ne postoji; zato se likovi, premda nezadovoljni, stalno u nj vraćaju. Nina Kleflin realizirala je dojmljivu predstavu koja poštuje tekst i autorove ideje te mnogo (na idealnoj razini) prostora ostavlja glumačkoj kreaciji. Samo na idealnoj, doista, jer je skučena scena požeškoga Kazališta bila gotovo zakrčena glomaznim scenografskim elementima (Osman Arslanagić), po sebi dobro dizajniranim i sugestivnim, ali u konkretnim uvjetima prilično neprikladnim. Zato je glumački ansambl (Osijek, Zagreb), predanom i preciznom igrom, izazvao nepodijeljeno i utemeljeno oduševljenje (Mijo Jurišić, Lela Margitić, Milica Nemeth Panežić, Robert Krajinović, Nela Kočiš, Ivan Vukelić, Adam Končić, Radoslava Mrkšić, Slaven Špišić). Riječ je o vrlo dobroj predstavi, koju trebaju vidjeti i veće kazališne sredine.

Boris B. Hrovat