Potraga za stolcima

Zagrebački jazz festival — 2005.

U pretrpanom jesenskom programu raznoraznih manifestacija jazza, u Zagrebu je od 2. do 5. studenog održana prvi put još jedna — Zagrebački međunarodni jazz–festival, kojoj bi bolje odgovarao naziv revija, jer su u četiri večeri pojedinačno nastupila samo četiri sastava. Svi oni, svaki na svoj način, sude u sam vrh današnje svjetske jazz–scene, a tako profilirani i stavljeni u zajednički programski koncept svrstali su taj festival među naše najvažnije događaje u području jazz–glazbe. Programska se koncepcija sa samo jednim koncertnim nastupom svake večeri, u za jazz najprimjerenijem prostoru Zagrebačkog kazališta mladih, pokazala iz više razloga vrlo dobrom. Bilo je to uočljivo već prve večeri pri nastupu kvarteta Foursight Rona Cartera (1937), nakon smrti Raya Browna zacijelo međunarodno najpriznatijega kontrabasista današnjega jazza, ali i nekih drugih komercijalnijih glazbenih žanrova. Taj se majstor sviranja u nižim registrima i dakako nenadmašan solist predstavio neprekidnim festivalskim nizom raznih skladbi spojenih u cjelinu, što ne bi nikada učinio na svojim brojnim diskografskim izdanjima. U maniri pravoga lidera s brojnim solističkim korusima i finim harmonijskim prijelazima, Carter ipak dopušta prostor i svojim suradnicima u kvartetu, vrlo dobrom, ali nedovoljno eksponiranom pijanistu Stephenu Scottu i bubnjaru Paytonu Crossleyu, ali to kompenzira, publici možda slabije uočljivim, ali izvrsnim perkusionistom impozantnog instrumentarija, Steveom Kroonom. Službeni je dio svog koncentriranog i vrlo dobro uobličena programa, u kojem je bilo i Jobima i Monka i stride piana i balade My Funny Valentine, Carterov Foursight završio melodijom You And The Night, da bi ga zasluženim dodatkom majstorski zaokružio. Večer poslije na svoje je došla publika odgojena i usmjerena diskografskim opusom etikete ECM Manfreda Eichera. Za nju je već, za razliku od Cartera, samo bombastično najavljeno ime bubnjara svih bubnjara, Jacka DeJohnetta značilo mnogo ili čak sve, iako je on u kvartetu imao izvanserijskoga kontrabasista i skladatelja Johna Patituccija i očito svoga glazbenog direktora, pijanista i skladatelja iz škole Gonzala Rubalcabe, Danila Pereza, te el. basista i bendžoista Jeroma Harrisa. No bio je to onaj DeJohnette s naglašenim fill in napadačkim načinom sviranja bubnjeva kakvim ga mnogi pamte iz sastava Milesa Davisa, Keitha Jarretta i Chicka Coreje. I njegov je kvartet izveo nabit program sa po nekoliko, ali ovaj put originalnih skladbi spojenih u cjeline. Koliko je ponekad rizično, pa čak i u slučaju takve zvijezde kakva je DeJohnette, izvoditi isključivo vlastite skladbe, pokazao je i ovaj nastup. Ne stječu bezrazložno samo neke kompozicije epitet standarda, te je možda i zato oduševljena publika taktovima prihvatljive melodije završne pjesme Danila Pereza African Wave kvartet pjevajući ispratila s pozornice. Ako je nastup kvarteta Jacka DeJohnetta bio melem za ljubitelje ECM produkcije, onda je World Saxophone Quartet — Experience, poznat nekoć kao New York Saxophone Quartet, trebao oduševiti i avangardnu jazz–publiku, ali i onu rokersku. Taj je sastav, pojačan ovaj put limenim puhačkim instrumentom, trombonom avangardna Craiga Harrisa, ali i izrazito rockerskom ritam–sekcijom u sastavu: Jamaaladeen Tacuma, električni bas, i Lee Pearson, bubnjevi, izveo u stilu free–rocka jedan hommage Jimmyju Hendrixu. Tako se uvijek neklasičan, ali prepoznatljiv harmonijski blok saksofona Olivera Lakea, flažoletima i tekstovima bogatoga Davida Murraya, Hamieta Bluietta i novoga člana Brucea Williamsa, pomiješao s neodgovarajućim zvukom bubnjeva lijevorukoga Pearsona i električnim zvukom Tacume, kojem je bezrazložno bila ustupljena i jedna solo–produkcija. No zadovoljni su svakako bili oni ljubitelji koji su u jazz stigli iz poručja rocka. Taj zapravo pomalo neprirodan put upoznavanja s fenomenom jazza na najbolji je i najkvalitetniji način svojim završnim nastupom demantirao iskusni nekadašnji avangardist, sopran i tenor saksofonist te vokalist Archie Shepp (1937). Taj je prokušani majstor u jednoipolsatnom programu na vrlo jednostavan i jasan način sublimirao all that jazz, sav taj jazz, prikazavši ga u rasponu od najstarije postrobovske tradicije u skladbi Hambone s izvrsnom demonstracijom sviranja na vlastitom tijelu, inače odlična bubnjara Stevea McCravena, preko vokalnog bluesa izvedena u najboljoj maniri nekadašnjih blues shoutera i četiri standarda iz pera najpoznatijih jazz–pijanista autora Fatsa Wallera, Elma Hopea, Dukea Ellingtona i Theloniousa Monka: Ain’t Nisbehavin’, Hope On, Sophisticated Lady i Round About Midnight do njegovih nekad avangardnih originala iz sedamdesetih godina i završne pradomovinom Afrikom nadahnute skladbe Quana. Bila je to demonstracija suverena saksofonista finoga klasičnog tona, koji se još početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća odlučio za džezistički back to earth — povratak korijenima. U tome posljednje večeri programa nije mogao imati bolju potporu nego što ju je imao u izvrsnom pijanistu garnerovske funky provenijencije, Tomu McClungu, pomalo zatajnu, ali besprijekornu kontrabasistu Wayneu Dockeryju i bubnjaru fine dinamike Steveu McCravenu, u čijim smo rukama tijekom festivala prvi i posljednji put vidjeli i čuli metlice. I to je bilo to! Ništa više toj četverodnevnoj smotri jazza nije trebalo dodati, osim možda još koji red stolaca u dvorani ZKM–a.