Potonuće svijesti

Potonuće svijesti

Gledatelj filma pretvoren je u slušatelja–voajera kojega privlači i odbija čudno glazbeno zbivanje

»Dug je i samotan put od smrti do rođenja«, pjeva Michael Pitt ovjekovječujući redateljev tekst i poruku filma Posljednji dani. Posljednji dani su njegovi, Blakeovi, a zapravo su to posljednji dani glazbe i slave, gdje ni glazba ni slava ni droga više nisu ono što su nekad bili. Sve se pretvorilo u klaustrofobičnu staru kuću u kojoj se zbilja pretapa s fikcijom. Kada je Gus Van Sant snimao film nadahnut smrću 26–godišnjeg rockera Kurta Cobaina, bilo je jasno da rock and roll mora imati važnu ulogu u priči. Van Sant, međutim, velik dio filma prepušta zvukovima — jer film Posljednji dani nije film o glazbi, nego o umiranju od droge. Zvukovi se pretvaraju u tonove, a tonovi u zvukove — vrlo je često teško povući granicu između artikuliranog i neartikuliranog zvuka (uostalom, Blake tako i govori — iz njegova mumljanja jedva razaznajemo poneki logični fragment). Zamisao pretapanja stvarnosti u fikciju i obratno proširila se poput kolere te je prenijeta iz vizualnoga područja u zvučno. Ako glazba poprimi artikulirani oblik, tada je to, jasno, rock and roll. No rock izviruje iz glave, prodire iz najdubljih kutaka mozga, koji su više automatizirani, a manje svjesni ili emotivni. U jednom trenutku Blake hvata gitaru i počinje pjevati Van Santove stihove. U drugom trenutku zatvara se u sobu prepunu glazbene opreme i počinje iskušavati glazbala. No klaustrofobija čini njegovu glazbu glazbom duhova — ona dopire izvana (soba je i snimana izvana), pretvara se u stalno, gromko ljuljanje glasova, dok Blake bjesni pokušajući ritmom pokrenuti ono što nije njegova ili što je nekad bila njegova glazba. S redateljeve strane, napad je glazbe sniman strpljivo, statičnom kamerom postavljenom izvan kućice. Gledatelj filma pretvoren je u slušatelja–voajera kojega privlači i odbija čudno glazbeno zbivanje. Bježeći od glazbe, Blake joj se uvijek vraća. Poput njegovih sustanara (kolega, prijatelja?) koji žive s njim, a ne žive s njim. Kada Blakeova sretna duša napušta njegovo izmučeno tijelo, prijatelji bježe, a jedan (Lucas Haas) hvata gitaru. No njegova melankolična melodija ne može se usporediti s Blakeovom, jer Blakeova je neljudska — ona je izraz duševnoga stanja, a ne glazbeni izraz. Zato Haasova glazba — jednostavna do banalnosti — bez problema uspijeva ono što Blakeovoj nikako ne uspijeva: pretvoriti se u filmsku podlogu i melankolično ispratiti putovanje automobila cestom. Skladatelj je u filmu bio nužan (Rodrigo Lopresti) da upotpuni i oblikuje rock’n’roll ispade, no, daleko je impresivnija uporaba glazbe drugih autora (a vidjeli smo da je i sâm redatelj sudjelovao u stvaranju glazbenog govora). Spot Boyz II Men priča je o ljubavi koju Blake više ne razumije, ali zato opijen ulazi (zajedno s gledateljem) u televizor i njihovu glazbu. A na kraju — iznenađenje. Natrpanost filma hard rockom nikada ne bi dala naslutiti da će Van Sant film zaokružiti klasičnom glazbom — i to ne uobičajenim simfonijama ili koncertima baroka, klasike ili romantike, nego chansonama 15. stoljeća! Sudar je strašan, premda nije izravan (Van Sant velik dio filmskoga početka ostavlja bez glazbe). Nemogućnost da se prodre u glazbenu bit time se naglašava do nepodnošljivosti, a ona postaje jednaka prepuštanju glavnoga lika apatiji, izolaciji, klaustrofobiji i želji za smrću. Glazba je potonuće svijesti u automatsko i poznato, anđeosko i nepoznato.

Irena Paulus