Otklon od stereotipa

Otklon od stereotipa

Ako je suditi po dugotrajnu odobravanju publike i po solidnim idejno–estetskim postavkama na kojim se zasniva režija Petra Selema očekuje se dugotrajan Onjeginov glazbenoscenski život

Lirska opera Evgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog baštini dugu i ne baš običnu povijest na sceni splitskoga kazališta. Izuzmu li se iz rane izvedbe reprezentativnih ulomaka što su ih prigodno izvodili splitski amateri, prvu integralnu izvedbu Splićani su upoznali posredovanjem operne družine iz Čeških Budjeovica 1894. Još veći kulturološki iskorak načinjen je 1910. prigodom gostovanja Zagrebačke opere u Splitu. Godine 1923. prvi put je Evgenij Onjegin oživio na splitskoj sceni s osloncem na vlastite snage, a ravnao je Ilija Slatkin. Od tada do danas premijerno se postavljao s vremenskom zadrškom koja nikada nije bila dulja od trideset godina. Uprava splitskoga HNK postavljanjem Onjegina napravila je otklon od programske stereotipije, pri čemu se vodilo računa i o punom angažmanu i afirmaciji vlastitih snaga. Ako je suditi po dugotrajnu odobravanju publike i po solidnim idejno–estetskim postavkama na kojim se zasniva režija Petra Selema očekuje se dugotrajan Onjeginov glazbenoscenski život. Za efikasno i efektno ulančavanje svekolikih glazbenih slojevitosti velike zasluge u premijernoj izvedbi stekao je nadareni dirigent Ivan Repušić, koji je suvereno vodio soliste i ansamble labirintom raznoliko obojenih stanja i raspoloženja. U solističkom sastavu ugodno iznenađenje! Debitantica Terezija Kusanović (Larina) plijenila je pozornost preciznošću i učinkovitošću svoga predanja. Svaki detalj njezina glazbenoscenskog istupa bio je dobro zamišljen i razrađen, sve se uklapalo u zaokruženu i smislenu cjelinu. U skladu s očekivanjima Tomislav Mužek (Lenski) zablistao je u svoj punini osobnih izričajnih moći i demonstrirao najbolje odlike osobnog umjetničkog stila. Slične atribucije mogle bi se pripisati Ivici Čikešu za njegovu, istina manje zahtjevnu, ali nadasve osjećajnu interpretaciju lika kneza Gremina. Marija Bogaverdes ulozi dadilje Filipjevne pristupila je s mnogo emocija i razboritosti, a od epizodista osobito uspješan bio je Špiro Boban (Triquet). Gostujući solisti bili su pomno odabrani i raspoređeni. Natalia Ushakova (Tatjana) u scenskom pokretu bila je razigrana i maštovita, a u vokalnom izričaju osjetljiva na dubinske značajke predloška, premda je na trenutke u njezinu vokalnom tumačenju nedostajalo voluminoznosti. Martina Tomčić (Olga) bila je uvjerljiva u nastupu, a veću je pozornost pridala scenskoj nego glazbenoj sastavnici izričaja. U naslovnoj ulozi predstavio se Alen Ruško, mjestimično suzdržanim scenskim pokretom, no u vokalnoj interpretaciji staložen i pouzdan, osjetljiv na dramske fleksije. Posebno valja istaknuti vrsnoću glazbenoga predanja već provjerenih ansambala (Mješoviti zbor i Orkestar) Splitske opere, koji su bili uporišna os u preglednu i točnu predstavljanju slojevitosti partiture, a svaka fraza i tematska zamisao u njihovu muziciranju bila je pretočena u skladne tonske nijanse i kolorističke efekte. Zbor je prema zamislima redatelja Petra Selema aktivni sudionik scenskih događanja. U uvodnim slikama njihova su ostvarenja bila ravna iznenađenju (koreografija i scenski pokret Antun Marinić). U šestoj slici efekt je prividno izostao, zbog namjerne ukočenosti prizora, koja je proizvela stanovitu asinhronost u plesnom pokretu, ali je i započela put odlazaka, put prema samoći, put obamiranja jednoga već iscrpljena svijeta, kao uvod u završni prizor. Pa ipak, ni taj nedostatak i pojačani dramski angažman nisu ni u jednom trenutku kočili fluidan glazbeni izričaj zbora (zborovođa Ana Šabašov). Scenografija Ive Knezovića nije posebno dojmila. Bila je minimalistička i djelomično nefunkcionalna. Nakošena središnja kvadratna ploha suzila je ionako stiješnjenu scenu, a akterima (napose plesačima) postavljala prepreke. Stilizirani kostimi došli bi do punijeg izražaja da se kostimografkinja Dora Argento povremeno odlučila na življe boje. Svjetlosni efekti Zorana Mihanovića i Ive Knezovića temeljili su se na gradacijskim postupcima, koji su redovito težili ekspresivnu i kumulativno olikovljenju završetku svake slike posebno. Ma koliko se u raščlanjivanju zbivanja, a posebno u razradi suodnosa među protagonistima, naziru elementi Selemova osobnoga redateljskog stila, otkrivamo i sintetsko promišljanje (u odnosu na njegova prethodna ostvarenja), napose u zaključnim slikama, koje su oživjele sa svim elementima dubinske i emotivne proživljenosti. Valja napose istaknuti prizor posljednjega susreta i konačnog razlaza dvaju promašenih života, s likom Onjegina koji ostaje na klupi sam, u pustinji svoje ispraznosti.

Miljenko Grgić