Nikad robom

Nikad robom

Drama Gospodara rata neodvojiva je od drame svijeta u kojem živimo: igranim se filmom postiže polemički učinak dokumentarca

Nakon pada Željezne zavjese, u samo godinu dana i samo iz Ukrajine, izvezeno je oružja u vrijednosti većoj od trideset milijardi dolara, što čini jednu od najvećih pljački dvadesetog stoljeća. Ubojiti komadi sovjetske strvine bili su prava poslastica lešinarima naših dana — međunarodnim trgovcima oružjem, sjenovitim, često ilegalnim mešetarima koji posluju jednako spretno i tržišno kao službeni junaci globalne ekonomije, ali rijetko dolaze u žarište zanimanja javnosti, jer su preveliki igrači, a i jer su nam službeno odbojni. Prepoznavši u njima pojavu bez koje je nemoguće dokučiti niz naizgled neshvatljivih zvjerstava diljem (Trećeg) svijeta, a time i snažnu filmsku temu, redatelj/scenarist Andrew Niccol i glumac/producent Nicolas Cage odlučili su snimiti igranu autobiografiju jednoga takva trgovca, pripovijedanu u prvom licu, kako bi što snažnije dočarali svakodnevicu i mentalitet takve osobe. Teško je prenaglasiti iznimnost ove odluke: Cage je inače akcijski junak, ali Gospodar rata nije akcijski film, niti je njegov Yuri Orlov, kolažno sastavljen od niza portreta stvarnih dilera oružjem, junak. Američki filmovi obično tipovima poput Orlova dodjeljuju uloge negativaca za odstrel u akcijskoj završnici: pristupajući njihovu postojanju kao datosti koja se ne može samo tako dokinuti, Niccol i Cage stvorili su djelo kakvo Amerika inače ne snima — pa ne čudi što im je produkcija bila uvelike neovisna. »Nikad ne daj da te nastrijele tvojom robom«, jedna je od Orlovljevih maksima. »Danas na svijetu ima oružja za svakoga dvanaestog stanovnika«, glasi druga; »naš je posao da naoružamo preostalih jedanaest.« Tako olakim racionaliziranjem nepojmljive neljudskosti Gospodar rata brzo opčini gledatelja: protagonist nam nije manijak, psihopat ili serijski ubojica, nije bauk iz horora, nego poduzetnik podrijetlom iz Istočne Europe, koji se, eto, snašao u svijetu. Yuri je kao dijete stigao iz Ukrajine u Sjedinjene Države s obitelji koja je ubrzo otkrila da joj se u Americi isplati izdavati za Židove izbjegle ispod sovjetske čizme. Yurijev otac tako je temeljito prisvojio novi identitet da sinu čestita s mazel tov: ista pragmatična mimikrija vrijedi i u Yurijevu slučaju. Mi Hrvati lako ćemo u Orlovu prepoznati odraz dijela naše dijaspore i globalni refleks naše nedavne povijesti. Samo, Orlov ni načas ne dopušta da ga nacionalni, moralni, pa čak ni obiteljski razlozi spriječe u uspješnu poslovanju. On je dušu prodao Nečastivome, o da, ali on nije Faust, jer Nečastivi drži i duše mnogo većih igrača. Gospodar rata ne zaključuje svoju radnju izvođenjem Orlova pred lice nekakve pravde, jer pravdu kroje daleko prljaviji igrači od njega: najveći trgovci oružjem današnjice, oporo spominje Niccol na kraju filma, upravo su stalne države članice Vijeća sigurnosti. Drama Gospodara rata tako biva neodvojiva od drame svijeta u kojem živimo: igranim se filmom postiže polemički učinak dokumentarca. Neki su čak zamjerili Niccolu da želi kapitalizirati na popularnosti Michaela Moorea; no premda se obojica odlikuju jetkim smislom za humor i eklektičnim referentnim okvirom, Niccolov film ne polaže nikakve nade u aktivizam koji bi mogao promijeniti stanje stvari. Trgovina genocidom preduboko je usađena u srž današnjega svijeta: film koji ne želi lagati ne smije pružati iskonstruiranu nadu. Može samo biti što dojmljiviji, što složeniji i što sveobuhvatniji — a ovaj je film sve to, pa i malo više. Vizualno, montažno, pripovjedno, dramaturški i glumački, dapače, Gospodar rata nedvojbeno pripada u najuži vrh najboljih filmova godine.

Vladimir C. Sever