Mono i poli

Čitatelji knjiga mogu se razvrstati u dvije velike skupine: one koji uvijek čitaju samo jednu knjigu i one koji čitaju po dvije ili više usporedno. Tako se čitatelji dijele čak i u nas, gdje ih ima tako malo da ih i ne bi trebalo dijeliti, nego množiti. Ali, što se može, radi se očito o nekakvoj zakonitosti. A ta zakonitost kaže da jedni ljudi naprosto nisu kadri čitati više od jedne knjige u jednom navratu. To dolazi odatle što oni snažno doživljavaju i vlastito čitanje i ono o čemu se u knjizi govori. Kad pisac opiše junaka, oni ga vide pred sobom, kad prikaže neki junakov čin, oni o tome ozbiljno razmišljaju, dok radnju prate pamteći sve pojedinosti. Zato im naprosto nije moguće da istu toliku pozornost posvete nekoj drugoj knjizi, njezinim junacima, radnji i problemima: toliko snage i volje oni nemaju. Tu snagu i volju imaju, čini se, oni drugi čitatelji, oni koji se odlučuju za usporedno praćenje više knjiga, njihovih radnja, junaka i problema. Njima nije teško da se iz Engleske 18. stoljeća prebace u Hrvatsku 21. stoljeća, i da sad imaju posla s diližansama i plemićima, a sad s tajkunima i tranzicijskim traumama. Jedno ih, kažu, odmara od drugoga, pa ako im se nekad i dogodi da malo pomiješaju junake, njihove osobine i njihove probleme, onda je to samo dobro: to im pomaže da stvore distancu, da uvide kako postoje razni tipovi literature i razne mogućnosti da se o svijetu govori. Tako jedna lektira obogaćuje drugu, jedna drugu dopunjava time što je osporava. Pri tome, pravilo o jednotračnosti ili višetračnosti nečijega čitanja vrijedi bez obzira na tip i žanr knjige kojoj se čitatelj posvećuje. Oni koji čitaju jednu knjigu, recimo, nisu kadri pratiti dvije čak ni onda kad je jedna od njih roman, a druga filozofsko ili povijesno djelo: i tada im se stvari miješaju, pa naprosto moraju odustati. A oni koji čitaju više knjiga paralelno čine to i sa stručnim tekstovima, pa im nije problem da se uživljavaju sad u jednu filozofiju, a sad u drugu, sad u jedan svjetonazor, a sad opet u drugi. Postavlja se, dakako, pitanje da li je tu naprosto riječ o navici i temperamentu, ili je posrijedi i neka dublja razlika između te dvije skupine. Drugim riječima, jesu li različiti čitatelji ujedno i različiti ljudi? Reklo bi se da jesu. To se pak može najbolje prikazati putem usporedbe s hranom: kad su već pisci tako često uspoređivali sebe s kuharima, a svoja djela s poslasticama, hajde da vidimo kako to funkcionira u ovom slučaju. Ako stvari tako postavimo, ispada da su oni ljudi koji čitaju samo jednu knjigu zapravo donekle priprosti. Njima je knjiga jelo kojom se misle nasititi, dakle, riješiti ozbiljan problem, ali im nije ni nakraj pameti da sam čin hranjenja mistificiraju. I oni, dakako, uživaju u jelu, oni su mu odani kao što je priprost čovjek odan kruhu koji nikad ne baca, ali takvi konzumenti ne prave od jela umjetnost ni od čitanja kreaciju. Oni drugi čitatelji — usporedni — zapravo su gurmani. Oni niti uzimaju mnogo hrane, niti im je glavni cilj da se nasite. Oni, ako se bolje pogleda, nikad i nisu toliko gladni da bi im najvažnije bilo da natrpaju želudac. Oni u hrani žele uživati, pa traže od nje da bude i malo neobična, da izaziva zanimanje, da ih draška i potiče. Zato i miješaju različitu hranu (različite knjige): na taj način dobivaju nešto novo. Ukratko, oni čitači koji čitaju samo jednu knjigu pristupaju toj knjizi — kao i hrani — s velikim poštovanjem i velikim očekivanjima. Oni se toj knjizi posve predaju, otvaraju joj srce, vežu se uz nju, i dok čitaju, dotle su posve na njezinoj strani, i sve vide kroz naočale koje im je stavio pisac i njegovi junaci. Zato i nisu jako kritični: ili vole ili ne vole ono što čitaju, i to je sve. Kritični su oni drugi čitatelji. Oni su relativisti, pa ni od jedne knjige ne očekuju nikakav spektakularan doživljaj ili otkriće, ali drže da će, kombinirajući više knjiga, pojačati njihov učinak. Oni knjige uzimaju s rezervom, unaprijed znaju da svaka od njih ima nedostataka, a osim toga drže i do sebe, te se ne žele ni jednoj predati na milost i nemilost. Čuvaju distancu štiteći se od intenzivna doživljaja. Ukratko, za čitatelje jedne knjige knjiga je prijatelj, za čitatelje više knjiga knjige su znanci. Upravo zato, oni prvi čitatelji očekuju od svake knjige da bude važna, da im nešto veliko pokaže i otkrije. Oni drugi pak polaze od pretpostavke da im tek razne knjige, sa svojim različitim stavovima, mogu doista nešto reći o svijetu, dok im pojedinačne knjige nisu važne. I jedan i drugi tip čitatelja postoji oduvijek, dok je omjer između te dvije skupine stoljećima bio stalan. Ali, u naše se vrijeme nešto promijenilo. Jer, zavladalo je obilje. Pogledajte kako je kod hrane: nekadašnji tamanitelji janjetine i odojaka pretvorili su se u gurmane koji ne mogu bez šparoga, tartufa i ne znam kojih dalekoistočnih začina. Više im nije samo do toga da se najedu, nego hoće i nešto više. A tako je i s knjigama: i tu vlada obilje, pa su zato sve malobrojniji jednotračni čitači, a sve brojniji višetračni. Bojeći se da im štogod ne promakne, ljudi voze paralelni slalom. Što manje očekuju od pojedinačnih knjiga, to više ima svezaka u koje će zaviriti. A kako je s piscima? Oni su oduvijek voljeli da ih hvale gurmani i hedonisti, ali bi i danas — siguran sam — svaki od njih dao sto paralelnih čitača za jednoga koji će pratiti samo njegovu knjigu, koji će tu knjigu — kako se nekad govorilo — naprosto gutati.