Metamorfoza zbilje

Metamorfoza zbilje

Cronenbergov stil oslanja se na velike B–filmove iz pedesetih, koji su nam održali maestralnu lekciju iz povijesti (američkog) nasilja

Stop laughing you fucking piece of shit critics and take this film serious! Prestanite se smijati vi jebeni govnarski kritičari i shvatite film ozbiljno! Emotivna reakcija frustriranoga kritičara odjeknula je poput groma dvoranom Debussy u Cannesu tijekom novinarske projekcije Cronenbergove veoma ozbiljne adaptacije istoimene grafičke novele Johna Wagnera i Vincea Lockea. Ne, ona nije nipošto bezazlena i obična kako se to učinilo dijelu nasmijanih novinara. A još se manje može promatrati kao nekakav minorni zabavni izlet u autorovoj karijeri. Dapače, riječ je o jednom od ponajboljih komada iz sveukupnoga Cronenbergova opusa. Da on to nije, ne bi u publike izazvao bjesomučne napade ludila. A bilo bi odveć olako promatrati ga kao atipičan Cronenbergov film. Zato se još ne mogu oporaviti od nevjerojatne drskosti kojom je kanski žiri ignorirao Povijest nasilja. Možda ovo nije onaj ekstremni Cronenberg na kakva smo navikli. Nasilje ovdje nije povezano s nelagodom. Stil mu je odveć hladan da bi bio ironičan, premda se nasilje krčka na laganoj vatri, da bi doživjelo erupciju u bjesomučnu staccatu. A autorova opsesija dualitetima tek će ovdje kulminirati na najrazorniji mogući način. Nakon špijuna i operne dive u istom tijelu (M Butterfly), blizanaca ginekologa (Dead Ringers) te žene svetice i žene kurve (Pauk), sada se dualiteti zrcale u mirnu obiteljskom čovjeku, koji ispoljava svoju mračnu i nasilnu stranu kad zagusti (slična transformacija dogodit će se i njegovu mirnom sinu, kad postane žrtva maltretiranja). Tijelo se, dakle, udvostručuje, mutira i živi dvostruku zbilju. Zato metamorfoze koje u Povijesti nasilja proživljava Cronenbergov sveamerički obiteljski mužjak nemaju ništa manje razornu snagu od onih iz Muhe. Dok promatramo ožiljke na Eddiejevim leđima, čini nam se kao da promatramo početni stadij one iste mutacije koja je u Muhi zahvatila Setha Brundlea. A diznijevski krajolici njegova idiličnog i gotovo virtualnoga gradića doimaju se kao da su ih na računalu dizajnirali gejmeri iz autorova futurističkog filma eXistenZ. Film je to koji najprije potiskuje i niječe sjećanja, a potom ih izbacuje na površinu u razornoj eksploziji. No, dok nenametljive partiture Howarda Shorea više evociraju atmosferu vesterna, Cronenbergov stil oslanja se na velike B–filmove iz pedesetih, koji su nam održali maestralnu lekciju iz povijesti (američkog) nasilja, poput Wylerovih Desperate Hours, u kojima se Zlo nalazi nadohvat ruke, a iza fasade američkoga sna vrebaju paranoje. No, Cronenberg kao arheolog nasilja nije samo drzak komentator trenutnoga stanja američke fikcije i načina kojim ona tretira svoje junake, nego i autor velikog erotskog filma. Čak bih se usudio reći da je njegova erotska komponenta još važnija od one metaforičke. Zato je to više film o povijesti jednog američkog para i njihove erotske privlačnosti nego metafora o povijesti nasilja. A njihov erotski život ne napaja se traumama i neurozama iz prošlosti, nego napokon ima prirodno čvrsto uporište u stepenicama sadašnjosti. Ona je prelijepa i veoma darovita Maria Bello. A on je prelijepi Viggo Mortensen u dosad najseksepilnijem izdanju, koji demonstrira goli mačizam kockastog uzorka kad vrag odnese šalu. Zaboravimo na vratolomije Mr and Mrs Smith. Ova će godina ostati upamćena po Mr and Mrs Stall.

Dragan Rubeša