Lijep glas nije dovoljan

Lijep glas nije dovoljan

U Scali se stalno treba dokazivati i svaki je pokus s orkestrom zapravo audicija. Potpisao sam ugovor za dvije predstave, a budući da su mi dali još jednu, očito su bili zadovoljni

Luciano Batinić rođen je 1977. u Splitu. Trublju je učio u Makarskoj i Splitu, a pjevanje u Zagrebu kod Nonija Žuneca, Bojana Pogrmilovića i Vitomira Marofa. Diplomirao je na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon osvojenih nagrada na natjecanjima učenika i studenata glazbe u Karlovcu i Dubrovniku, na Međunarodnom natjecanju mladih opernih pjevača Ondina Otta u Mariboru 2001. osvojio je drugu nagradu kao najmlađi finalist. Godine 2002. debitirao je u HNK–u u Zagrebu u ulozi Pimena u Borisu Godunovu Musorgskog i u sezoni 2003/2004. angažiran je kao solist Opere. Po-četkom 2003. postao je gost solist berlinske Komische Oper, u kojoj je pjevao Sparafucilea u Verdijevu Rigolettu. Od 2003. do 2005. usavršavao se na Opernoj akademiji milanske Scale (Accademia del perfezionamento per cantanti lirici del Teatro alla Scala), pod stalnim vodstvom znamenitih pjevača Leyle Gencer, Luigija Alve, Luciane Serra, Lea Nuccija te pijanista Mo Vincenta Scalere i Mo Roberta Negrija. Na otvaranju sezone 2004/2005. u Teatro Donizetti u Bergamu pjevao je Ernesta u Donizettijevoj operi Parisina. Sudjelovao je u koncertnim izvedbama Stabat Mater Dvořaka u Bologni, Petite messe solennelle Rossinija s orkestrom i zborom opere SNG–a u Ljubljani, te Theresienmesse Haydna sa zborom HRT–a i Hrvatskim komornim orkestrom u Zagrebu. U 2005. pjevao je u Scali Narumova u Pikovoj dami Čajkovskog te na diplomskom koncertu Operne akademije. Četrnaestoga rujna prvi je put nastupio kao Don Basilio u Rossinijevu Seviljskom brijaču pod ravnanjem istaknutog rosinijanskog dirigenta Enriquea Mazzole u režiji prema Jean–Pierreu Ponnelleu.

Lako je zamisliti da gotovo svaki mladi pjevač sanja o Scali. Ali rijetki dođu do nje, a vi ste pjevali u njoj u 28. godini, za basa vrlo rano. Kako je uopće došlo do toga?

— Bio je to splet sretnih okolnosti. Najprije sam 2002. išao u Rijeku na audiciju za neki seminar u Italiji pod po-kroviteljstvom Rotary cluba. Došao sam u Milano i radio pet dana s voditeljem Opernog studija Scale Giuseppeom Montanarijem. Pjevao sam mu cijelu ulogu Fiesca u Simonu Boccanegri. Zadnji dan rekao mi je da imam audiciju u Teatro degli Arcimboldi. Odabrao sam dvije arije — Fiesca i Banqua u Macbethu — i otpjevao ih na sceni. To je zapravo bila audicija za Operni studij pri milanskoj Scali, za Accademia di perfezionamento koju je osnovao Riccardo Muti 1997. godine. I nakon nekih manjih peripetija — a nisam baš ni bio uvjeren da se želim posve posvetiti pjevanju jer sam studirao stomatologiju — ušao sam u finale, gdje me slušao Muti, i bio primljen kao jedini bas.

Što ste sve naučili u te dvije godine?

— Prvo su me spustili na zemlju i naučio sam koliko ne znam. Znao sam da imam lijep glas i počeo sam pjevati, odnosno urlati, ali odmah su me naučili da to nije dovoljno i da osim lijepa glasa postoji mnogo toga. Sama ta spoznaja danas mi omogućuje da ozbiljnije pristupim svom zanimanju opernog pjevača. Shvatio sam da treba mnogo raditi da bi se postigao rezultat.

Upravo ste pjevali veliku ulogu Don Basilija. Koliko ste radili na njoj?

— Operu smo počeli spremati u Studiju godinu prije jer smo znali da je u repertoaru Scale. Ariju sam znao otprije. Znao? To mi mislimo kad znamo note, ali to nije točno. Note treba savršeno znati, nema nikakvih sloboda, treba pjevati ono što piše u njima i strogo se toga pridržavati, a zatim dolazi sve drugo: fraziranje, stil, karakter, izraz. I tek kad se to potpuno usvoji, znači znati ulogu. A to se radi mjesecima. Od siječnja smo individualno radili na ulozi, svakodnevni intenzivni muzički pokusi počeli su u svibnju, kad smo još imali i završne koncerte, a 1. srpnja počeli su režijski pokusi i pokusi s dirigentom. Pokusi su trajali osam do deset sati dnevno s jednosatnom stankom za ručak. Bile su dvije pjevačke postave, i dok je jedna radila, druga je slušala i gledala.

Što za vas znači pjevati u Scali?

— U svakome kazalištu, na svakom nastupu, treba pjevati jednako dobro. Kad pjevate, zaboravite da ste u Scali, jer ako na to mislite, trema postaje sve veća.

Imate li tremu?

— Jasno. Ali prestaje čim pustim prvi ton i osjetim da mi je glas na mjestu. Onda samo razmišljam kako ću najbolje otpjevati i donijeti ulogu. Trema me nikada nije zakočila.

Kakva je talijanska publika u odnosu na našu?

— Talijanska publika zna što treba čuti i ako to ne čuje, izražava negodovanje. I najveći pjevač može očekivati povike bu ako ne otpjeva dobro. Kod nas se plješće i nakon najgore predstave. U tome je razlika.

Kako je vas primila?

— Nisam doživio bu, dobio sam lijep pljesak na kraju i zadovoljan sam. Možda sam nakon arije očekivao veći, ali dirigent ne dopušta nikakve efektne korone ili visoke tonove, nego traži strogo pridržavanje tempa, a to publika baš ne voli. Pljesak je u Scali umjeren, samo najveće zvijezde kao npr. Juan Diego Florez mogu očekivati gromoglasno odobravanje.

A kako su bili zadovoljni vaši pretpostavljeni?

— U Scali se stalno treba dokazivati i svaki je pokus s orkestrom zapravo audicija. Na pokusima posljednji tjedan sjede intendant Lisner, suradnik u umjetničkoj direkciji Fortunato Ortombina i direktor castinga Luca Targetti. Potpisao sam ugovor za dvije predstave, a budući da su mi dali još jednu, očito su bili zadovoljni.

Koliku težinu ima to što ste završili Operni studij pri Scali?

— To olakšava pristup audicijama, ali težinu ima dokle to opravdavate.

Koji su vam pjevači uzori ili posebno dragi?

— U talijanskom repertoaru i Mozartu jedan jedini, najveći — Cesare Siepi. Od njega učim kako treba pjevati. Obožavam Nikolaja Gjaurova i mnogo ga slušam. Borisa Hristova ponajprije volim kao cjelokupna umjetnika. Ta su mi trojica iznad svih.

Vi ste stomatolog. Kako ste se i kad odlučili za pjevanje?

— Definitivno sam se odlučio nakon debija. Tako mi je bilo lijepo nakon te predstave, toliko sam se ugodno osjećao, toliko je bilo sreće i zadovoljstva, da sam poželio da mi tako bude cijeli život.

Što vam je dao završeni studij stomatologije?

— Možda neku ozbiljnost. A možda mi je pomogao i da se nađem tu gdje sam sada.

Što imate u planu? Što biste željeli pjevati?

— Nakon Don Basilija počet ću ići po audicijama, jer bez njih u svijetu nema ništa. Zanimaju me i međunarodna natjecanja. Radit ću na proširenju repertoara. Za sada su to Donizetti, Bellini, Rossini i manje Verdijeve uloge Banqua, Kralja i Ramfisa u Aidi primjerice, što odgovara mojim godinama, a onda... doći će one velike. Treba ići postupno, a ne preskakati, jer tada nastaju rupe. Kriteriji su mi se izoštrili i vrlo sam strog prema sebi. Nije mi žao dati najveći dio zarađena novca za vrhunske korepetitore, jer ako se nešto jedanput krivo nauči, vrlo je teško ispraviti. Usredotočio sam se na talijanski repertoar, ali radim i na ruskome s ruskim korepetitorom u Scali.

Mislite li da ste u Zagrebu dovoljno iskorišteni?

— Teško je reći. Kod mene je sve išlo dosta brzo. Dovoljno se prisjetiti da mi je tadašnji ravnatelj Opere Vladimir Kranjčević omogućio da debitiram uz Paatu Burchuladzea i Ružu Pospiš–Baldani, što znači da je imao veliko povjerenje u mene. Prijašnji intendant Mladen Tarbuk mi je išao ususret jer mu je bilo drago da se usavršavam u Scali i mislio je da će od toga kazalište imati koristi. I s novom intendanticom Anom Lederer o svemu sam se dogovorio. Ponudili su mi Sarastra u Čarobnoj fruli, zahvalio sam se i rekao da to nije uloga za mene jer nisam crni bas. Mogao bih ga otpjevati, ali to ne bi bilo na onoj razini koju tražim sam od sebe. Pjevat ću Fiesca jer sam na toj ulozi mnogo radio i mislim da je mogu dobro donijeti, Don Basilija i neke ranije ostvarene uloge. A možda sljedeće sezone dođe Filip u Don Carlosu. Sa Zagrebačkom filharmonijom pjevam u Beethovenovoj Devetoj simfoniji. A u Italiji nastavljam sa Scalom i u studenome pjevam Ramfisa u Savoni. Na temelju potvrde Scale da ću u njoj biti angažiran u sezoni 2005/2006. do studenoga 2006. imam dozvolu za rad. Lijepo se osjećam u Scali. Već me poznaju i susretljivi su prema meni.

Što biste uzeli kao misao vodilju na svojemu umjetničkom putu?

— Morate biti svjesni svojih kvaliteta i mogućnosti. Ne smijete biti ni previše skromni ni odveć bahati, ali trebate pokazati da držite do sebe i svojih kvaliteta, jer ako sami do sebe ne držite, neće ni drugi.

¸

Razgovarala Marija Barbieri