L’ HOMME RÉVOLTÉ — BUNTOVNI ČOVJEK

Hrvatskim čitateljima želio bih ispričati kratku priču o čovjeku kojega nisu voljeli fašisti, nacisti ni komunisti. I unatoč tomu proživio je zamalo cijelo dvadeseto stoljeće. To je također priča o čovjeku koji je cijeli život posvetio tako apstraktnoj stvari kao što je nacionalni identitet, pri kojoj se danas, u doba univerzalizma, mnogima diže kosa na glavi. I unatoč tomu njegovo je pisanje doživjelo univerzalni odjek. Priča počinje u ljeto 1945. Na sajmu na rubu Pariza stoji mladi muškarac s parom njemačkih vojničkih čizama u rukama i nudi ih prolaznicima. U tom ljudskome mravinjaku, punom prekupaca i crnoburzijanaca, ljudi prodaju i kupuju najneobičnije i jedva uporabljive stvari — njemačke vojničke čizme ne kupi nitko. Mladić upalih obraza postaje sve svjesniji potpuno apsurdna svoga položaja: »Tac tko će uzeti obuću koja je simbol svega zla, a možda čak i zlo samo? Kad bi francuski čovjek bio i bos, zar ne bi radije orao bos nego da mora obuti takve čizme?« Apsurd je još veći jer vojničke čizme prodaje bivši logoraš, koji je prije nekoliko mjeseci nosio trupla svojih supatnika u krematorij. Neuspješni prodavač čizama junak je romana Borisa Pahora Sukob s proljećem, kojega je u proljeće te godine iz Belsena, podružnice Buchenwalda nizozemskom ravnicom dovezao vlak s nemogućim putnicima. Nemogući putnici bili su tjelesno i duhovno slomljeni ljudi iz cijele Europe, koji su utekli strahovitu i besmislenu uništavanju. Našli su se u pariškom sanatoriju, na rubu grada, koji je eksplozijom proljetna i oslobođena života bio čista suprotnost smrtnih zimskih krajolika, kakvi su ostajali za njima. A junak toga romana, u kojemu se isprepleću eros i tanatos, nije nitko drugi doli autor sam, on je alter ego Borisa Pahora. Onoga pariškoga proljeća i ljeta, sjeća se danas, u duši mu je bilo tako »kao da nije ni mrtav, ali ni živ«. Ipak je bio živ, iz Pariza vratio se u rodni Trst. Tamo je nekoliko godina poslije, kad su se pod mediteranskim suncem smirila sjećanja na Kruppove vagonete, koji su vozili trupla kroz snijeg i noću, počeo pisati svoje danas znamenite romane Vila na jezeru, Nekropola, Grad u zaljevu i druge, među njima i spomenuti Sukob s proljećem, koji je pun rastućega vitalizma i erotizma, i u njemu je sadržana energija cijeloga novoga života, nastala iz nulte točke porušena europskoga svijeta. Ove je godine, u kolovozu, pisac Boris Pahor u Trstu, u svojoj kući sred uskih ulica, što se na Kontovelu od mora uspinju na kraške padine, dočekao devedeset i drugu godinu života. Djetinjstvo je proživio dolje, u središtu grada oko Ponte rossa, i odande potječe i prvo iskustvo s nasiljem podivljala mnoštva, iskustvo s vatrom, koje se u njegovu sjećanju i njegovim tekstovima ponavljalo i nakon što su ga prekrili plamenovi vatre iz krematorija. Još prije nego što su fašisti u Italiji došli na vlast, u Trstu, u samu središtu grada, spalili su veličanstvenu zgradu arhitekta Maksa Fibianija, slovenski Narodni dom. Pahorove dječje oči vidjele su oduševljena lica, koja su pozdravljala plamenove, i crnokošuljaše, koji su urlajući presijecali vatrogasne cijevi kako bi zgrada mogla temeljitije izgorjeti. Vidjele su i lomače pred Verdijevim spomenikom, na kojima su gorjele slovenske knjige. Upravo je u Trstu fašizam, u doba kad su mu futuristi posvećivali stihove što ga slave i drska djela, prvi put pokazao pravo lice, neprijateljstvo prema svemu tuđinskome i barbarskome, uniformiranu teatralnost i uličnu brutalnost. Borisa Pahora iskustvo s fašizmom obilježilo je za cijeli život. Pravo na kulturni, a ubrzo zatim i fizički opstanak Slovenaca u Italiji postalo je, a i nakon rata ostalo, lajtmotiv dijela njegove literature, a poslije i angažirane publicistike. Kritičari koji su mu predbacivali da se odveć bavi nacionalnom problematikom zaboravljali su da iza toga stoji duboko egzistencijalno iskustvo zabranjena jezika, zatirane kulture i ugroženih života. A zaboravili su i na to da se Boris Pahor tijekom studija humanistike u Padovi dobro upoznao s talijanskom književnošću te da je mnogo pisao o njoj, niz eseja, diveći se njezinim estetskim i etičkim vrijednostima. Boris Pahor svojim pregalaštvom za pravo na postojanje slovenske manjine nije bio protivnik Italije, nego fašizma, i nakon rata njegovih nacionalističkih recidiva, koji su posebice izrazito cvjetali u Trstu. U gradu, koji se rado hvalio književnim kozmopolitizmom, a u odnosu prema slovenskoj manjini još je u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća pokazivao posvemašnju netoleranciju i često provincijalnu surovost. Pretkraj tridesetih godina Pahor je došao u vezu s intelektualno prodornim europski usmjerenim pokretom kršćanskih socijalista, koji su se u Ljubljani okupljali oko pjesnika Edvarda Kocbeka i njegova časopisa »Dejanje«. Skupina, koja je učvršćivala veze s francuskim časopisom »Esprit« i personalizmom njegova urednika Mouniera, našla se u sukobu s tada prevladavajućim slovenskim klerikalizmom i snažno se približila ljevici. Ali je bila svjesna i opasnosti komunističkoga totalitarizma. Svejedno se Pahor pridružio slovenskom otporu u Trstu, ubrzo potom uhitili su ga, proživio je saslušavanja Gestapa, koji je tada već zagospodario u gradu, poslali su ga u koncentracijski logor. Prve Pahorove knjige u godinama nakon rata učinile su ga u Sloveniji obljubljenim i traženim autorom. Ipak, ne zadugo. Kad je njegov prijatelj Edvard Kocbek u Ljubljani izdao knjigu novela Strah i hrabrost, koja je prvi put otvorila dublje moralne dimenzije, kao i negativne strane partizanskoga otpora, protiv njega je započeo pravi ideološki pogrom. Komunisti već odavno nisu bili Osvobodilna fronta, nego još samo diktatura. Boris Pahor je u »Primorskom dnevniku«, koji je izlazio u Trstu, uzeo velikoga pjesnika u zaštitu. I tako i sam došao u sukob s novim totalitarizmom, koji je bio toliko teži, jer je slovenski, odnosno jugoslavenski, komunizam upravo za Slovence u Italiji još značio veliku nadu. Oko Pahora počeo se stiskati obruč prešućivanja, redali su se politički napadi, a zatim godine samoće. U Sloveniji je bio nepoželjan, u Italiji je bio manjinski autor, koji piše na slovenskom jeziku, nepostojeća osoba. Početkom sedamdesetih godina njegovu knjigu publicističkih tekstova Odisej uz jarbol, koji su se zauzimali za politički pluralizam i veću samostalnost Slovenije unutar Jugoslavije, službenici tajne policije plijenili su u knjižnicama i stanovima. Nekoliko godina poslije zabranili su mu ulazak u Sloveniju, jer je u Trstu objavljenim razgovorom s Edvardom Kocbekom razotkrio strašnu istinu o poratnim ubojstvima političkih protivnika. Osamdesete godine vratile su ga u slovensku javnost ponovnim tiskanjem njegovih djela, brojnim intervjuima i člancima, devedesete su mu donijele prijevode u Francuskoj, Njemačkoj i Americi. Samo u njegovu Trstu talijanski sugrađani, osim rijetkih intelektualaca, još nisu znali za njega. Gdjekad pomislim da će jednoga dana Pahorovu literaturu, koja velikim dijelom proizlazi iz nedaća ugrožena života te manjine, poznati cijeli svijet, a te manjine više nigdje neće biti. Boris Pahor i ja sreli smo se prije približno trideset godina, bio sam još student, početnik u literaturi, a ubrzo zatim i u političkom sukobu sa svojom uskogrudnom i doktrinarnom okolinom. U trenu u njemu sam otkrio ne samo pisca nego i slobodoumna i buntovna čovjeka. Zvao me »moj mladi prijatelj«, još i danas mi tako kaže, premda nisam baš više mlad, a ni on tako star kako bismo mogli suditi po njegovim godinama. U lipnju prošle godine bili smo obojica na sajmu knjiga u Saint Maloju na bretonskoj obali, gdje smo predstavljali ja svoj prvi, a on već peti ili šesti književni prijevod na francuski jezik. Pahor je u dvorani, što ju je do posljednjega mjesta ispunilo približno osamsto slušatelja, zaboravio na literaturu i svoju slavu te je sa žestinom progovorio o pravu na postojanje bretonske kulture i jezika i oštro kritizirao aroganciju centralizirane Francuske. Dvorana ga je neprestano prekidala pljeskanjem. Kad smo se vozili vlakom natrag u Pariz, rekao sam mu da je zapravo sretan čovjek. Ne samo zato jer njegovu literaturu, što su je u Sloveniji neki kritičari omalovažavali, a Italija ju tek sada polako upoznaje preko francuskog i njemačkog zaobilaznog puta, poznaje i cijeni lijep dio Europe i Amerike, također ne zato jer su mnoge njegove zabranjene misli, recimo o demokratskoj Sloveniji, postale zbilja, nego zato jer je preživio ideološko i totalitarno stoljeće kao kamijevski L’homme révolté, a radost kritike i sukobljavanja mišljenja nije ga napustila ni nakon devedesete godine. »Ha, što ja znam?« rekao je, »možda si čak u pravu.« Zatim se zagledao u ugodni francuski krajolik, koji je već gledao nekoć, godine 1945. s jednog drugog vlaka, kojim su se iz koncentracijskoga logora vozili nemogući putnici.

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović