Koreografija na normativnom testu

Koreografija na normativnom testu

Ono što Željka Sančanin uspijeva jest emotivna distanca, odvojenost od vlastita tijela kojim manipulira na čisto tjelesnoj razini da bi eventualno stvorila nekakav znak, koji može i ne mora imati ličnost

Željka Sančanin istaknula se u mlađem naraštaju plesača i koreografa, najprije djelujući unutar autorske grupe Oberyu, da bi se samostalno prvi put pojavila na Platformi mladih koreografa 2001. sa zanimljivim solom Mjesta po kojima...Od tada radi i samostalno i pod imenom k.o. / kombinirane operacije, s istom skupinom autora (Saša Božić, Andrej Vučenović). Razlog je njezinoj posebnosti ponajprije pokret, potpuno individualiziran i virtuozan u jednostavnosti i dosljednosti, razlikujući se tako od pokreta većine hrvatskih plesača bogatijih tehničkom vje-štinom i vokabularom, što ipak uvijek ostaju isti. Jednako tako ona, djelujući unutar k.o–a, među rijetkima u svom poslu, plesu pa onda i kazalištu uopće pristupa fenomenološki. Tim se pristupom poslužila kao temeljem u posljednjem solu, izvedenu u ITD–u 7. studenog 2005, naziva Solo: Ciklus, koji je dio međunarodnoga projekta O radu, gdje je koreografija na normativnom testu, ispisujući esej u pokretu, bježeći iz umjetničkog u znanstveno područje, ukoliko uopće postoji crta između njih. Prostor izvedbe zato je sterilan, sivo–crn, eksperimentalan ili radni, ogledala su na zidu nasuprot publici koja se reflektira da bi bila prisutna u prostoru ispitivanja. Ono što Željka Sančanin uspijeva jest emotivna distanca, odvojenost od vlastita tijela, kojim manipulira na čisto tjelesnoj razini da bi eventualno stvorila nekakav znak, koji može i ne mora imati ličnost.

O radu čini niz započetih motiva, razvijenih u potpuno besmislenu smjeru, potičući gledateljeve pretpostavke, oni se ponekad ponavljaju, ali bez vidljiva reda i razloga, čiste su fizičke radnje koje se opiru značenju. S druge strane oni mogu biti skup nekih malih plesnih rečenica, zapravo bogatih sadržajem, što s aktivnošću gledatelja postaje u početku zanimljivo, a s vremenom naporno iskustvo. Taj je napor rezultat nastojanja održavanja gledateljeve pozornosti. U svakom trenutku pojmljivosti viđenog taj se osjećaj gubi i izmiče nadzoru te izaziva frustraciju. Neki su motivi pre-poznatljivi u smislu spomenuta specifičnoga tjelesnog jezika autorice, prizivajući postojeće ra-dove, prateći tijek misli, demonstriranjem toga i različitih mogućnosti koreografskog procesa poput ponavljanja, brojnih započinjanja, postupnih razvijanja, obrtanja i slično. Kao što nije moguće definirati pravilnosti na tijelu, one nisu uočljive ni na razini zvuka, koji se pojavljuje nasumično, a ni svjetla (dizajn Aleksandar Čavlek), prostornog rasporeda, dinamike...Suh istraživački rad ipak je fiksiran, samo se doima radnim, strukturiranim na licu mjesta, pri čemu su jaki, dramaturški nabijeni trenuci jednako tretirani kao i oni lakši. Osim toga, apstraktan pokret samo se tako pretvara u konkretnu radnju, na primjer trljanja mišića, ali u ovom slučaju ne postoji ni apstraktno ni konkretno, sve je varka koja se zbiva u percepciji, jer Željka Sančanin manipulira temeljima shvaćanja plesnoga, kazališnog, odnosno svakodnevnog jezika. Zaista je dobiven korektan znanstveni rad o radu.

Jelena Mihelčić