Knjiga novih standarda

Knjiga novih standarda

Marko Marulić, Latinski stihovi, prir. i prev. Bratislav Lučin i Darko Novaković, Književni krug, Split, 2005.

Pod naslovom Marko Marulić: Latinski stihovi (Književni krug, Split 2005) klasičnofilološki dvojac Bratislav Lučin i Darko Novaković objavio je na jednom mjestu, tekstološki, filološki, žanrovski i kronološki sređeno i pregledno, sve dosad poznate Marulićeve latinske stihove osim Davidijade, koja je već izdana u kritičkom izdanju i prijevodu.

Tekstovi i prilozi

Latinski stihovi objavljeni su kao petnaesti svezak u seriji Sabrana djela Marka Marulića, važnom i kulturološki iznimno vrijednom pothvatu splitskoga Književnoga kruga, unutar kojega djeluje i Marulianum, ustanova zadužena za istraživanje i proučavanje Marulićeve i uopće hrvatske humanističke i renesansne književne baštine. Knjiga Latinski stihovi ne donosi samo latinski tekst i hrvatski prijevod Marulićevih stihova. Opremljena je ona i svakovrsnim prilozima, od književnopovijesnih, jezično–stilskih i metričkih do filoloških, potrebnima za vrhunsko kritičko izdanje koje čitatelju nudi raznovrsne informacije i ovija tekstove relevantnim književnopovijesnim i kulturološkim kontekstom. Na prvom se mjestu nalaze dva predgovora. Predgovor iz pera Bratislava Lučina, naslovljen O ovom izdanju i o jeziku Marulićevih stihova, govori o tekstološkim načelima izdanja i o podjeli korpusa Marulićevih kraćih latinskih stihova koji sadržava 190 pjesama, a priređivači su ih rasporedili u ove skupine: Epigrami, Poslanice i elegije, Nabožne pjesme, Prepjevi. Prva, najveća i najopsežnija skupina, podijeljena je dalje u podskupine: Mitološki epigrami, Popratnice uz knjige i javni natpisi, Pohvalni epigrami i epigramske poslanice, Prigodni i politički epigrami, Satirični i erotski epigrami, Moralistički epigrami, Nadgrobni epigrami. Takva klasifikacija pokazuje da je Maruliću omiljen žanr u latinskom pjesništvu — kao i tolikim drugim humanistima — bio epigram.

Dva predgovora

Autor prvoga predgovora iznosi brojne pojedinosti o latinskom pravopisu u izdanju, a u pododjeljku o jeziku, stilu, prozodiji i metrici Marulićevih latinskih stihova Bratislav Lučin navodi Marulićeve leksičke, morfološke i sintaktičke posebnosti. Posebno je vrijedan prilog o Marulićevu stilu: tu čitatelj može saznati koji su tropi i figure najzastupljeniji u Marulovim latinskim stihovima, a oni su brojni, od asonancije i aliteracije, preko onomatopeje, paronomazije, poliptotona, epegzegeze i paralelizma do antiteze, antonomazije i kršćanske metafore. Kako opis Lučinova predgovora svjedoči, riječ je o temeljitu, usustavljenu, vrsnu klasičnofilološkom predgovoru koji daje sve potrebne podatke o kritičkom izdanju i uvodi u informirano i stručno čitanje Marulićevih latinskih stihova. Drugi je predgovor iz pera Darka Novakovića, a naslovljen je S onu stranu Davidijade: Marulićeve kraće latinske pjesme. Taj je predgovor temeljito razrađena, analitička i vrsna književnopovijesna studija koja ne govori samo o Maruliću kao latinskom pjesniku nego istodobno osvjetljava cjelokupan opus splitskoga pjesnika na nov način. Novakovićeva studija, naime, na temelju analize ne samo religiozne i moralno–etičke tematike nego i na osnovi analize pjesama izrazito svjetovnih sadržaja, često provokativnih u moralno–etičkom pogledu, a takve su u Marulića brojne, preispituje i relevantnim argumentima korigira općeproširena, često stereotipna mišljenja i stavove hrvatske književne historiografije koja splitskoga pjesnika nerijetko prikazuje kao kršćanskog moralno–religioznog i didaktičkog pjesnika. Posebno se Novaković pozabavio pitanjem Marulićeva možebitnog studija u Padovi. Naime, književna je historiografija još od 19. stoljeća isticala hipotezu da se Marulić školovao u Padovi i da je tamo studirao pravo. No, na pitanje o mogućem Marulićevu školovanju u Padovi Novaković sada daje odlučno negativan odgovor potkrepljujući svoje stajalište nizom argumenata, od kojih je najjači podatak da se Marulić ne nalazi na popisu padovanskih studenata za razdoblje od 1471. do 1500.

Poetičko i svjetonazorsko dvojstvo

Marulićev latinski opus nedvojbeno je obilježen poetičkim pa onda i svjetonazorskim dvojstvom. U objašnjenje takvih, nerijetko antagonističkih koncepata u Marulićevu latinskom opusu Novaković polazi s tvrdnjom da čitaoca koji nakon lektire Institucije i Evanđelistara uzima u ruke latinske stihove začuđuje nesuspregnuta zajedljivost koja prožima čak i takve konvencionalne tekstove kao što su epitafi te da zapanjuje lakoća kojom se govori o raznolikim manifestacijama spolnosti, u golemu vremenskom rasponu od mitskih pohotnika do raspusnika iz splitske svakodnevice. Stoga autor predgovora postavlja pitanje kako se mogu te dvojnosti, takvi antagonizmi, takve svjetonazorske kontroverzije objasniti i u kakvu ih svjetlu treba sagledavati? Je li riječ o biološki uvjetovanoj mijeni, svjetonazorskom zaokretu ili bezazlenoj prilagodbi žanrovskim konvencijama? Novaković to dvojstvo tumači u povijesnopoetičkom i povijesnokulturološkom kontekstu: te je kontroverzije pisac predgovora sklon objasniti sporom koji se od 13. do 15. stoljeća vodio između zagovornika studia humanitas i njihovih osporavatelja iz skolastičkih krugova. Dok su prvi zagovarali pjesništvo zbog njegove estetske i gnoseološke vrijednosti, drugi su — pod utjecajem radikalnog i ortodoksnog tomizma — poeziji pripisivali tek najniži spoznajni potencijal. Na daljim stranicama predgovora Novaković podastire minucioznu filološku, književnopovijesnu, generičku i komparativnu analizu Marulićevih latinskih stihova. Pritom je najviše pozornosti posvetio skupini satiričnih i erotskih epigrama, jer upravo ta skupina najviše ruši uvriježene predodžbe o splitskom pjesniku kao religiozno–moralističkom piscu. Erotski epigrami oca hrvatske književnosti izazivaju pozornost kako obiljem tako i rasponom erotske motivike i vrlo slobodnim tretiranjem tijela i tjelesnosti, svjedočeći o tome da je Marulić pjesnik koji pjeva o spolu i spolnosti na otvoren, nedogmatičan način, na način na koji se o tijelu i tjelesnosti raspravlja u najotvorenijim i najliberalnijim današnjim medijskim polemikama.

Prevodilačka vrsnost

Latinske stihove preveli su sami priređivači — Bratislav Lučin i Darko Novaković, slijedeći metrički adekvatno izvornik. No, nije samo vjernost metričkom uzorku izvornika vrijednost priređivačevih prijevoda: prevoditelji isto tako vrlo vjerno reproduciraju sadržajne sastavnice Marulićevih stihova, kao što daju hrvatske ekvivalente za sve retoričko–stilske osobine Marulićevih latinskih predložaka; osobito valja istaknuti prevodilačku vrsnost u ostvarivanju retoričke komponente žanra koja čini samu bit epigramskog iskaza, a to je vrlo često britka, zaoštrena, ingeniozna poenta. Posebno treba istaknuti neobičnu lucidnost u rješavanju specifičnih jezičnih i retoričkih zamki latinskog predloška, bilo da je riječ o osobnim imenima, lokalnim nadimcima pojedinih adresata epigrama, škakljivim dvoznačnostima ili igrama riječima, paradoksima, antitezama, erotsko–seksualnim aluzijama i drugim, za sažetu, aforističnu, zatvorenu i zaokruženu strukturu epigrama karakterističnim osobinama. No, znalački predgovori i vrstan prijevod nisu jedina vrlina Latinskih stihova. Oni su popraćeni i brojnim komentarima, objašnjenjima, popisima sekundarne literature, indeksima i kazalima, u slijedu uzorne suvremene njemačke klasičnofilološke tekstologije. Takav uzoran klasičnofilološki komentar nije u kroatističkoj filologiji dosad doživio ni jedan hrvatski latinist. Marko Marulić: Latinski stihovi izdanje je koje je tekstološkom i uopće filološkom temeljitošću i besprijekornošću te književnopovijesnom vrsnoćom predgovora postavilo u latinističkoj kroatistici nove standarde i nove norme. Tom je knjigom splitski pjesnik dobio relevantan okvir u kojem se njegovi stihovi osvjetljuju slojevito i kulturološki složeno, bez patetike i nadinterpretacija, okvir u kojem je svaka teza provjerena i ovjerovljena, a svaka misao čvrsto obrazložena.

Dunja Fališevac