I ne tako loš izlet

I ne tako loš izlet

Severinin kabaret nije nešto zbog čega bi se domaći kazalištarci trebali uzrujavati

Kad je prije nekoliko sezona riječki HNK angažirao estradnu zvijezdu Severinu Vučković za naslovnu ulogu u mjuziklu Karolina Riječka, hrvatsko je kazalište pomislilo da je ušlo u drugu fazu neoliberalnoga puta prema propasti. Govorilo se o gotovo nasilnu ulasku estrade u kazalište, i pritom se zaboravilo da je estrada, sa svim svojim negativnim prizvucima, već jako dugo dio hrvatskoga kazališta. Na kazališnim daskama, naime, glazbeni festivali svih vrsta, modne revije, prezentacije lijekova, automobila i kućanskih aparata nisu novost, pa zašto bi to bila pjevačica koja je usput i solidna glumica. Barem u okvirima hrvatskoga glumišta. Unatoč svemu tome, Čekajući svog čovika, Severinin monodramski kabaret uz pratnju benda koji je i inače prati na koncertima, nije nešto zbog čega bi se domaći kazalištarci trebali uzrujavati. Posebno kad već nisu zbog Arijane Čulina, Histriona i bezbrojnih čergarenja koja po provinciji i ne samo njoj odrađuju čak i ugledni članovi ansambala nacionalnih kazališnih kuća. Riječ je o jednostavnoj i poprilično režijski i dramaturški zbrkanoj ispovjednoj formi, u kojoj pjevačica balansira između same sebe i Mare Tončeve, konobarice koja u fašističkom okupiranom Splitu čeka svog čovika. Između svakodnevnih lamentacija o (ne)pravdi i (ne)poštenju, ona na pozornici pokušava publiku uvjeriti da pati, i da je zaista muči egzistencijalistička upitanost, dok istodobno pokušava igrati svoj očito glavni uzor u posljednje vrijeme — ulogu Sally Bowles Lize Minnelli iz Fosseova Cabareta. Iako je riječ o banalnoj persiflaži kojoj čak i poznati songovi iz filma malo pomažu, čini se da Severini ipak gluma ovakve vrste polazi za rukom bolje od pjevanja, koje škripi i cvili čak i kad ima dramaturško opravdanje. No, sve to i nije važno. Čekajući svog čovika samo je izlet, poput onoga kad se Madonna poželjela okušati na West Endu. U režijskim nespretnostima, koje bi trebale pokvariti ovdašnji ugled beogradskog redatelja Jagoša Markovića, i nedosljednostima teksta, jedina je zaista pohvalna činjenica da se ovdje nije ustrajavalo na identifikacijskom populizmu, pa je Severinina predstava bliža inscenacijama romana Uho, grlo, nož Vedrane Rudan nego Arijani Čulina. Što, za početak, i nije loše, kako za estradu, tako ni za kazalište.

Igor Ružić