Hrvatski se film više cijeni u inozemstvu

Hrvatski se film više cijeni u inozemstvu

U nas se, nažalost, povjerenici, savjetnici, komisije, ili kako se već ta tijela ponekad nazivaju, zaboravljaju, te se za slab film isključivo krivi redatelj, ali veliku odgovornost ima i onaj tko je tom projektu odobrio novac poreznih obveznika. Prihvaćam tu odgovornost, bilo da je riječ o uspjehu ili neuspjehu našeg programa

Dvije ste godine bili na odgovornoj dužnosti povjerenika za igrani film, zajedno s Pavlom Pavličićem. U čemu se točno sastojala vaša djelatnost i je li ministar poštovao vaše preporuke?

— Mandat mi je istekao 7. srpnja ove godine, kolega Pavličić i ja, pritom, nismo bili povjerenici, nego savjetnici. Razlika nije leksička, nego bitna. Povjerenik ima ovlasti odlučivanja u nečije ime, a savjetnik tek savjetuje. Nas dvojica savjetovali smo Filmsko vijeće, a potom je Filmsko vijeće savjetovalo ministra o programu dugometražnih filmova. Premda su se naši savjeti naposljetku pretvorili u konačne odluke, oni ničim nisu obvezivali Vijeće, kao ni ministra. Naša zadaća bila je vrednovanje filmskih projekata pristiglih na natječaj te stvaranje ljestvice prema njihovoj vrijednosti. Vrednovali smo scenarij, redatelja, producenta, financijsku konstrukciju filma. Naše preporuke jednoglasno je poduprlo Filmsko vijeće, a ministar ih je pretvorio u odluke.

Koji su od filmova čije ste financiranje poduprli dosad prikazani i smatrate li da ste napravili dobar izbor?

— Sudeći po tome što je Radićev film Što je Iva snimila bio pobjednik ovogodišnje Pule, okićen brojnim Arenama, kao i nagradom filmske kritike, počeli smo više nego dobro. Iva je k nama došla kao poludovršen film i mi smo prepoznali njegovu vrijednost i dali preporuku za dofinanciranje. Također smo preporučili novčanu pomoć za dovršetak filma Filipa Šovagovića Pušća Bistra. Ni jedan od ostalih filmova koje smo odabrali još nije snimljen, pa tako ni prikazan.

Koje ste još filmove poduprli i zašto? Možete li obrazložiti pojedine odluke?

— U dva natječaja, koliko ih je bilo za našega mandata, na naš je prijedlog odobreno financiranje dvanaest dugometražnih naslova. Među njima trojica su mladih debitanata, za čiju prvu šansu u hrvatskoj filmskoj javnosti i među kritičarima postoji vatrena potpora, a to su Antonio Nuić, Goran Kulenović i Branko Ištvančić. Na našoj su se listi našli mladi daroviti autori kao Dalibor Matanić, Ognjen Sviličić i Goran Rušinović te istaknuti autori srednje generacije kao Lukas Nola i Branko Šmit. Preporučili smo također film Brune Gamulina, dugometražni dokumentarac Jakova Sedlara o Orsonu Wellesu, kao i uradak skupine studenata filmske akademije, u čijem smo traileru vidjeli filmsku darovitost. Sve te prijedloge kolega Pavličić i ja donijeli smo jednoglasno. Radili smo odvojeno i samostalno, po dovršenom poslu, sastali smo se tek da razmijenimo recenzije, i ustanovili da se, bez prethodna usuglašavanja, slažemo u gotovo devedeset posto projekata. O ostatku smo odlučili dogovorom. Sve vrijeme te dužnosti bio sam svjestan kako birajući između mnoštva ponuđenoga na stanovit način utječem na povijest hrvatske kinematografije. U nas se, nažalost, povjerenici, savjetnici, komisije, ili kako se već ta tijela ponekad nazivaju, zaboravljaju, te se za slab film isključivo krivi redatelj, ali veliku odgovornost ima i onaj tko je tom projektu odobrio novac poreznih obveznika. Prihvaćam tu odgovornost, bilo da je riječ o uspjehu ili neuspjehu našeg programa. Pokušao sam ponuđene projekte zamisliti kao gotove filmove, koji se moraju suočiti s publikom, kritikom, festivalima. Pitao sam se, hoće li ulaganje truda, vremena, a prije svega novca poreznih obveznika, imati smisla. Žao mi je što ne mogu utjecati da autori do kraja dorade scenarije, kao i da ih ne oštete naknadnim prerađivanjem, te glumačkim podjelama koje mi se čine pogrešnim.

Vinko Brešan sa svojim je filmovima postigao dosad najveći uspjeh u hrvatske publike te na međunarodnim festivalima. Možete li nam pobliže objasniti zašto nije dobio potporu za snimanje novoga filma?

— Zato što se javio na natječaj s nedovoljno dobrim scenarijem. Doista cijenim opus i uspjehe kolege Brešana, ali svatko tko uđe u natjecanje može ponekad i izgubiti. Još je Francuska revolucija dokinula prirodno i nasljedno pravo, a koje stoljeće ranije renesansne su republike uvele javne natječaje za trošenje državnoga novca u kulturne svrhe. Tintoretto i Sansovino bili su zvijezde u svojem vremenu, ali bi za oslikavanje ili gradnju koju je plaćala Serenissima, odnosno porezni obveznici, morali na javni natječaj s kojekakvim anonimusima, i nisu uvijek prolazili. Sansovina su čak jednom i zatvorili kad se urušio dio gradnje. Dok se u nas ne ozakoni pravilo kako istaknuti autori poput Brešana ne moraju na natječaj, nego naprosto mogu poslati ministarstvu broj žiro–računa na koji treba uplatiti novac za njihov sljedeći film, dok tako ne bude, i Vinko Brešan može ponekad ne proći na natječaju sa scenarijem u koji, prema izjavama svjedoka, ni sam nije osobito vjerovao. Pritom je važno reći kako u tome odbijenom scenariju nema baš nikakve politike, riječ je o obiteljskoj melodrami. Vrlo je zanimljiv naš medijski prostor, za koji nija bila vijest da je neko ministarstvo prvi put u povijesti hrvatskoga filma na natječaju odobrilo osam cjelovečernjih igranih filmova, da su filmove dobili od tih istih medija najhvaljeniji autori, nego je bila vijest kako nije prošao Vinko Brešan. Koristim se ovom prigodom i javno opraštam Vinku Brešanu što me u novinama implicitno proglasio pijunom kojim manipuliraju mračne desne političke snage. Zaista je anegdotalan podatak da netko tko se u svojem opusu ruga totalitarizmu sam i posve ozbiljno rabi taj staljinistički diskurs. Zanimljivo je da ne samo Vinko Brešan nego i drugi odbijeni autori i producenti koji su nas poslije napadali i prozivali nisu iskoristili prigodu tiskovne konferencije u Ministarstvu, kad su Pavličiću i meni mogli u lice reći što nas ide, nego su nas poslije blatili po kuloarima i novinama, a na spomenutoj presici bilo je tek tri–četiri novinara.

Kako ocjenjujete sporazum Ministarstva kulture i Hrvatske radiotelevizije?

— Na zadovoljstvo i dobrobit hrvatskoga filma napokon je ozakonjena višegodišnja izvanbračna zajednica. Tijekom proteklih godina Hrvatska televizija pomagala je svaki hrvatski film, i novcem i ljudima i tehnikom, takozvanim naturalnim davanjima. No, unatoč uvriježenoj praksi, svaki je autor znao da je prolaskom na natječaju Ministarstva njegov projekt i dalje neizvjestan sve dok u njega ne uđe i HRT, koja to nije dužna. Ta činjenica ostavljala je prostor kojekakvim lobiranjima, a najlošije od svega bilo je što je dragocjene mjesece autorskih priprema redatelj strepio hoće li mu Televizija ući u film ili neće. Treba reći kako je u tom odnosu ipak bolje prolazila kinematografija od televizije. Bez obzira što bi se ugovorila serija od dva do tri, rijetko kad više nastavaka, autor bi s trenutkom potpisa s televizijom prestao misliti o seriji i bavio se isključivo filmom. Tek kad bi trebalo ispuniti obvezu prema koproducentu i ulagaču pokušalo bi se od filma, uglavnom na njegovu štetu, skrojiti nešto slično TV–seriji. Ugovor Ministarstva i Televizije napokon donosi sigurnost kinematografije i jasna pravila.

Kako se može osigurati da redatelji snimaju filmove u ugovorenim rokovima i okvirima ugovorenih proračuna?

— Prekoračenje rokova i proračuna u hrvatskom filmu nije pravilo, nego iznimka. Ukoliko do toga i dođe, često je uzrokom viša sila, a ne krivnja redatelja. Film je vrlo složen i osjetljiv organizam, i štošta izvan redateljeve moći može omesti planiran tijek njegova nastanka. Redatelju je najviše stalo do filma. Ako i prekorači rok i proračun, uglavnom je to za dobro filma, i u borbi za veću kvalitetu. Ako danima pada kiša, a za film treba sunčano vrijeme, redatelj je dužan zastupati svoj film, a ne rokove i proračun. Ako je film dobar, sve će se oprostiti. Ako film ne valja, nitko neće pohvaliti redatelja da ga je snimio u roku i za predviđen novac. Hrvatska je kinematografija autorska. Država novac poreznih obveznika daje za film zato da se stvori kulturno dobro, umjetničko djelo kao dio nacionalnoga kulturnog identiteta. U toj namjeri redatelj je prvi i prirodni saveznik, jer njemu je do filma najviše stalo. Njegov potpis zauvijek ostaje s neuspjehom ili uspjehom. Redatelj je pokretač svih ostalih ljudi u procesu stvaranja.

HRT se, počevši s novim filmom Dalibora Matanića, odlučio za snimanje i premijerno prikazivanje igranih filmova na televiziji. Time film preskače hrvatske festivale i kina. Kakve bi to posljedice moglo imati?

— Odlične. Na premijernom TV–prikazivanju neki TV–film vidjet će barem milijun ljudi, a u kinima možda tisuću. Ne vidim k tomu ni jedan razlog zašto televizija ne bi za televizijski novac proizvodila TV–filmove za TV–prikazivanje. Vjerojatno smo toliko navikli da televizija bude samo filmski servis, da nam je čudno što hoće raditi svoj posao da pravi TV–filmove. Osim toga, uvjeren sam da će, kad se među tim TV–filmovima dogodi veliko djelo za festivale i kina, televizija to prepoznati, kao u slučaju prvoga Brešanova filma, koji je bio TV–produkcija. Dobro je, osim toga, da se ustanovi razlika između onoga što se u svijetu naziva TV–film i filmskoga djela za kinodistribuciju. Stvar nije samo u duljini trajanja. Pritom će mnogo mladih potencijalnih filmskih autora imati priliku TV–filmovima dokazati svoju vrijednost prije filmskoga debija.

Zašto hrvatske filmove u kinima gleda malo ljudi?

— U kinima malo ljudi gleda i američke filmove. Dovoljno je poigrati se digitalnim prikazima naslova, dvorana i sjedala u prvom hrvatskom multipleksu pa pogledati koliko je posjetitelja na najvećim američkim hitovima. Alarmantan pad kinoposjeta svjetski je problem. Hollywood je posljednje velike filmove napravio kasnih sedamdesetih dvadesetog stoljeća. Glavna matica prijestolnice filma od tada pravi sve slabije proizvode, sračunate na najjeftiniju zabavu i najnižu dobnu granicu. Tvornica snova postala je tvornica infantilna smeća. Djecu su pak preuzeli računalni ekrani, i nemaju naviku velikoga platna, mraka, tišine i kinodoživljaja. Kino je izgubilo važnost u čovjekovu životu kakvu je imalo nekad. Elektronski ekrani kojima upravlja čovjek zavladali su svijetom; od računala, televizora do mobitela. Filmski, veliki ekran, gotovo je anakronizam. Potom, ubitačna najezda videa protiv kina bila je tek najava pošasti zvane DVD; mogućnost filmskih replikanata, kloniranja bezbroj originala koji ne gube kvalitetu slike i zvuka. Na pržilicama kao da se spržio stari, dobri film. Hrvatski je film pritom posebno težak slučaj; nijedan drugi hrvatski proizvod, ne samo kulturni, nije izložen takvoj žestokoj konkurenciji najmoćnije svjetske filmske sile. I to doslovno vrata do vrata po multipleksima. Dva igrača s klupe nastupaju protiv jedanaest drugih dvorana s najboljim NBA–momčadima, koje stoje stotine milijuna dolara. Uz to, dobar dio hrvatske filmske kritke cijelo se desetljeće trudio otjerati publiku od hrvatskoga filma. Domaći kapitalizam, pritom, kreira virtualnu zbilju prema snazi reklame. Hrvatski film za takvo nešto nema novca...

U Zagrebu se gradi i treći multipleks. Kako objašnjavate toliku dominaciju i pobjedu multipleksa nad kinima?

— To je sudbina svijeta i dio vremena. Veliki šoping–centri na sličan su način uništili male šarmantne trgovine. Multipleksi sliče velikim farmama, autobusnim kolodvorima s peronima. Multipleksi su kina kamuflirana kafićima, trgovinama, kockarnicama, da bi usput namamila publiku koja bježi. Oni su kao lanci hotela koji bez obzira u kojem dijelu svijeta bili imaju istu kvaku, isti držač za ručnik i isti dizajn pepeljare. Oni su dio globalizacije, uniformiranja mladih naraštaja, koji jednako izgledaju, ponašaju se, odijevaju, imaju iste potrebe, slušaju istu glazbu, jedu iste hamburgere, od Japana do Ognjene zemlje. Ista veličina sjedala, rupe za Coca–Colu, kokice... Bez obzira koliko žalio za dobrim starim kinima, multipleksi su činjenica i budućnost. Jedino je važno da budu puni gledatelja i dobrih filmova.

Kako tumačite velik uspjeh hrvatskih filmova na međunarodnim filmskim festivalima?

— Kvalitetom hrvatskih filmova. Taj uspjeh ne bi čudio ni zahtijevao ovo pitanje, da su hrvatski filmovi i u domovini prepoznati kao nešto doista vrijedno, kako od publike, tako i od kritike. Od kritike često omalovaženi, od publike zaobiđeni, afirmaciju ponekad dožive na festivalima.

Kako će se digitalni video, koji je pojeftinio i pojednostavnio snimanje filmova, odraziti na budućnost kinematografije?

— Na sam spomen digitalnoga videa svaki se strastveni filmaš staroga kova smjesta laćao — daljinskog upravljača. Bauk videa, gotovo tri desetljeća, lebdi nad kinematografijom. Videokamera i video godinama je uljez na filmskom nebu. Filmašima je trebalo vremena da se naviknu na poveliku korist koju im na samu snimanju daje videokontrola slike i kadra na monitorima. U filmskim krugovima vladalo je uvjerenje da napustiti klasičnu filmsku vrpcu znači zadati smrtni udarac filmu kao umjetnosti. Ipak, sve su to samo retrogradni sentimenti i predrasude. Najbolje što se filmu može dogoditi jest da prigrli blagodati digitalizacije. Ona ponajprije pojeftinjuje proces nastanka filma, kao i postprodukcije, a novac je od početaka filmske umjetnosti glavni filmski problem. Kao što je pojava CD–a kao nosača zvuka omogućila demokratizaciju glazbenog užitka u najvećim djelima, tako i digitalni video omogućava, svakom darovitom djetetu na planetu, da vrlo rano i jeftino pokaže svoj filmski dar. Kad prvi put budem režirao film na digitalnoj videokameri, bit će mi teško prva tri dana, a onda bez toga neću više moći. Dok ne režiram filmove, s radošću režiram radiodrame u dramskom programu radija. Već nekoliko godina radimo digitalnim sustavom, prema kojem sam u početku imao otpor, sentimentalan spram magnetofona i vrpci, a danas mi nije jasno kako smo uopće mogli raditi nekadašnjim arhaičnim sustavom. Kao što je digitalizacija tiskanja knjiga omogućila pojeftinjenje njihova nastanka, kao i procvat književnosti, isto će biti i s digitalizacijom filmske umjetnosti.

Na Venecijanskom festivalu, a i mnogim drugima, filmovi se prikazuju sa high definition snimki, ravnopravno s onima s 35 mm vrpce? Smatrate li da će celuloidna vrpca izumrijeti?

— Bojim se da hoće, ili će preživjeti u rijetkim rezervatima. Ne zato što bi tako odlučili filmaši, nego kapital kojem će veliki filmski laboratoriji postati neisplativi. Digitalna je tehnologija posve nova, ne samo tehnološka revolucija, nego posvemašnja. Organski, živi svijet, kao i svijet anorganskog kaosa, doživljava svoj pandan i supstitut u svijetu — savršenoj replici.

Smatrate li da su koprodukcije budućnost kinematografije malih kinematografija?

— Ne. Njihova je budućnost u darovitim autorima i povratku publike u kina. Koprodukcije nisu spasonosan izlaz, ali su dobrodošle kad su na korist filmskoga djela. Ako je riječ o koprodukcijama državnim novcem, važno je da budu recipročne, kao i to da kao posljedicu nemaju umjetničke kompromise.

Kako gledate na potencijal Jadran filma i njegovo moguće značenje za našu kinematografiju?

— Jadran film, nažalost, postao je privatno poduzeće, i neka o njegovu potencijalu skrbe njegovi vlasnici. Bude li to na korist hrvatskoga filma, želim im svako dobro. Od najvećeg i najbogatijeg studija u ovom dijelu Europe ostala je zahrđala prastara filmska dizalica ispred upravne zgrade, kao modernistički bijenalni izložak. Jadran film osobno je za mene makbetovska uspomena: »Dan toliko lijep i ružan još ne vidjeh.« Jadran film je, bojim se, postao povijest. Ono što me zanima jest sudbina nacionalnoga filmskog blaga koje se tamo nalazi.

Kamo ide hrvatska filmska komedija?

— Ne ide nikamo, jer ne postoji kao neki prepoznatljiv stil, ili žanr. Povremeno se događaju komedije, koje su posve različitih vrsta, što mislim da je dobro. Moj film Dva igrača s klupe komedija je samo po tome što se gledalište gromoglasno smije. Ali u biti taj je film drama.

Kako komentirate kritike svojega filma Dva igrača s klupe?

— Uglavnom su vrlo pozitivne, što me raduje. Jedina posve negativna kritika, izišla je u »Vijencu«. Žao mi je što je upravo »Vijenac«, kao jedna od rijetkih korablji kulture u medijskom moru estradne površnosti i politike, objavio takav članak. Očigledno »Vijenac« ima ciljanog specijalista za moj opus, jer je isti gospodin prije pet godina jednako ružno pisao o mom romanu Kontrolna projekcija. Načelno, ne ljuti me negativnost kritika, nego neskrovita zla namjera. Neki eminentni kritičari za Oficira s ružom, koji je sačinjen od emocija koje su ga prodale u desetke zemalja svijeta, pisali su da je to posve neemocionalan film. Na Dva igrača s klupe publika se s užitkom smije i zabavlja, a taj kritičar govori o posvemašnjoj neduhovitosti. Filmska bi kritika trebala biti jednim od segmenata života završenog filma, a ona je u nas, zbog izumiranja publike i nepostojanja tržišta, postala jedinim arbitrom. Važan je korektiv andersenovski trenutak kad neki isfurani ili popljuvani film dospije pred milijunsko TV–gledalište. Žao mi je pritom što zbog dominacije politike i estrade u medijima kritičari uglavnom nemaju ni duhovnoga, ni stvarnoga prostora za neku složeniju kritiku filma kao umjetničkog djela. Obično se sve svodi na generalnu političku atribuciju filma i redatelja, te se potom udijele pohvalni ili pogrdni kvalifikativi. Žao mi je što nitko od filmskih kritičara nije zapazio, poput mojega radijskog kolege Hrvoja Ivankovića, kazališnoga kritičara, kako je posljednji total u Dva igrača s klupe zapravo ikonografski nizozemski krajolik, čime se pokušava reći kako Igrači već jesu u Nizozemskoj, odnosno, suprotna misao od Sartreove. »Pakao, to su drugi.«

Tko je zapravo lik koji glumi Tarik Filipović?

— Dijabolični, mefistovski manipulator, koji ima neodoljiv šarm i ludističku lakoću, gotovo radost uživanja u svojoj misiji. I kad nanosi zlo, čini to bez zla i namjere. S lakoćom se iz primitivnoga diskursa preoblikuje u sofisticiranu osobnost koja može podjednako dobro funkcionirati pred krčmom u kamenjaru kao i u službenom izaslanstvu. Veoma mi je drag taj lik, i točno je da me na stanovit način očarava, poput velikih negativaca klasične literature.

Zašto je scenografija drugoga dijela filma, u sudnici, tako skromna, gotovo školska?

— Zato što nije riječ o sudnici, nego improviziranom prostoru unutar zatvora u kojem haški istražitelji razgovaraju sa svjedocima. Vjerujem kako je stvarna scenografija na Selskoj cesti mnogo siromašnija i školskija. K tome, prava haška sudnica koju gledamo na televiziji nije ništa raskošnija od moje scenografije.

Lik majke u vašem je filmu jedan od najmračnijih, što je za hrvatski film doista rijetkost. Zašto?

— Zato što je najlakše baratati stereotipovima. Najveći likovi majke, kako na filmu, tako i u književnosti, najčešće su mračni.

Čime se trenutno bavite i koji su vam sljedeći projekti?

— Nakon što su Igrači s klupe, čini se, ušli u prvu momčad i zaigrali utakmicu života, mogu se posvetiti radu na novom projektu.

Razgovarao Zlatko Vidačković

ŽIVOTOPIS

Dejan Šorak hrvatski je filmski redatelj i scenarist, autor dramskih tekstova, kazališni i radijski redatelj i romanopisac. Diplomirao je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1978. Scenarist je i redatelj cjelovečernjih igranih filmova: Mala pljačka vlaka (1984), Oficir s ružom (1987), Najbolji (1988), Krvopijci (1989), Vrijeme ratnika (1992), Garcia (1999) i Dva igrača s klupe (2005). Filmovi su zabilježili umjetnički i komercijalni uspjeh, osobito Oficir s ružom, koji je za prikazivanje otkupilo četrdesetak zemalja širom svijeta. Šorak je sa svojim filmovima bio sudionikom međunarodnih filmskih festivala u Montrealu, Kairu, Valenciji, Münchenu, New Delhiju i Aleksandriji. Dobitnik je nagrade publike Zlatna vrata Pule, dvije Zlatne arene za scenarij, Nagrade Vladimir Nazor za najbolji film, Nagrade DHFR za najbolji film, Nagrade Marko Marulić za najbolju režiju, Nagrade Marko Marulić za najbolji dramski tekst Paviljon gmizavaca, Nagrade za najbolji dramski tekst Oči, Nagrade hrvatskoga glumišta za režiju, Nagrade Zlatni smijeh za najbolji dramski tekst Pauk i Pepeljuga, Nagrade Sfera za najbolji roman Ja i Kalisto. Šorak je autor kazališnih komada Svećenikova smrt te Pauk i Pepeljuga, koje je sam i režirao, te romana Kontrolna projekcija i Ja i Kalisto u izdanju Algoritma.