Glumice su... glumice

Glumice su... glumice

Mađarski oskarovac nije posve neutralizirao svoje hirove i mušice, zbog kojih Julija prečesto bježi u banalnost (kazališne) sapunice i groteske

Motajući se u nekoliko navrata oko kazališne pozornice (Mefisto /1981/, Susret s Venerom /1991/), István Szabó već je dosta toga naučio o strastima što vladaju glumištem i oko njega. Gotovo jednako dobro kao Ronald Harwood, autor Garderobijera i Oscarom nagrađivani scenarist Pijanista, s kojim mađarski redatelj u posljednje vrijeme intenzivnije surađuje. U najnovijem zajedničkom filmu, kostimiranoj backstage–drami Biti Julia, kao trećeg partnera izabrali su davno pokojna Somerseta Maughama i njegov lagašni prozni tekst Kazalište. Četvrti je bila američka glumica Annette Bening, barem u dvije stvari slična liku Julije. Ona glumi kazališnu divu u krizi zrele dobi. Sita svakodnevnih predstava i zabrinuta zbog starenja, junakinja se pod svaku cijenu želi osloboditi pozornice i živjeti normalnim životom. No, kako to uporno sugerira i pokazuje udruženi autorski team, to neće ići lako. Jer, gluma (kazalište) Juliji je cijeli svijet, »jedina stvarnost«. Čak i izvan kazališta (kazuje joj vlastiti sin), ona tek izvodi različite predstave i prigodno reproducira dramske replike: pred suprugom–producentom (Jeremy Irons), prijateljima, bivšim i novim ljubavnicima, naposljetku i pred mlađahnom namigušom, spremnom da se zakulisnim igrama dokopa njezina mjesta na pozornici i kazališne slave. Posljednji dio priče, dakako, zvuči poznato. Ispričao ga je davnih holivudskih dana, prilično uvjerljivo, Joseph Mankiewicz u Sve o Evi (sučelivši Bette Davis s Anne Baxter), a u novije doba u trivijalnijem varijetetskom izdanju prepričao Paul Verhoeven (Showgirls). Ni otjelovljeni duh Julijina mentora Jimmieja Langtona, koji poput duha Hamletova oca došaptava istinu svijetu zaslijepljenu iluzijama, nije osobito originalna dramaturška dosjetka. No u Szabovu historicistički elegantnom i eskapistički nostalgičnom filmu, koji istodobno hoće biti melodramom, kozerijom o kazalištu i satirom na račun života londonskoga West Enda potkraj tridesetih, začudo dobro funkcionira. Zapravo, mnogo bolje od nekih živućih likova, a ponekad i od Julije same. Langtonov dobrohotno cinični duh u tijelu Michaela Gambona teatralno izmili iz svoje boce svaki put kada njegovu učenicu počnu opsjedati heretičke ideje o napuštanju kazališta, pa joj ne dopušta da odustane ni onda kada njezine suze više nisu glumljene, nego stvarne. Takva suzna, ljubavnička epizoda s mlađahnim i proračunatim Amerikancem Tomom (Shaun Evans), koji je opsjeda da bi je iskoristio, zaposjeda veći dio drame. Szabova varijanta Mankiewiczove otimačice Eve, imenom Avice (Lucy Punch), zatvarajući ljubavnički trokut, nastupa pak tek u drugoj polovici filma, prekasno da bi scenarist i redatelj pomnije dramaturški pripremili rasplet na daskama. Lukavo skovana osveta konkurentici u zajedničkoj sceni nove predstave, kada počne mijenjati tekst i ulogu te prisili Avice da sudjeluje u nametnutim improvizacijama, zato djeluje scenaristički i redateljski neuvjerljivo: kao neozbiljni potez deus ex machina, u službi ponovnog i teatraliziranog povratka Julije među zvijezde (staroga kova). Dakako i potkrepe polazne predrasude: glumice su uvijek glumice. Govoreći pravo, razmaženo ponašanje i osvetničke metode dive mogu biti jednako nesimpatične kao i način na koji njezina konkurentica dolazi do prve kazališne uloge. No, Szabó kao da je znao da će, u slučaju Julije, takav doživljaj priče (bez mefistovskih dvojbi), uspjeti neutralizirati neuništivim šarmom Annette Benning i vrckavim reakcijama sporednih likova na glumičine hirove i mušice. Nažalost, mađarski oskarovac nije posve neutralizirao i svoje redateljske hirove i mušice, zbog kojih je Julija prečesto bježala u banalnosti (kazališne) sapunice i grotesku.

Diana Nenadić