Galerija koje nema

Galerija koje nema

U početku (mojega nauma za kolumnu) bijaše jedna druga riječ galerija. Da se bavim arhitekturom, prva asocijacija na riječ galerija bila bi mi po svoj prilici uska dugačka natkrita prostorija, obično s vanjske strane zgrade, koja spaja odijeljene dijelove. Da mi je uža specijalnost povijesno graditeljstvo, uplela bi se jedna slična riječ — galileja — što znači: 1. ulazni trijem na zapadnom pročelju crkve, 2. vanjska kapela uz crkvu, 3. prostor za osobe kojima iz nekih razloga nije dopušten ulaz u crkvu. Da sam se pak dala na rudarstvo, galerija bi mi bila podzemni hodnik u rudniku. A da se bavim izlaganjem umjetnina, galerija bi mi bila izložbeni prostor. Riječ galerija (tal. galleria, fr. galerie) potječe od srlat. galeria, a ova pak od galilea, kako se zvao prostor u vestibulu (lat. vestibulum, predvorje) pred srednjovjekovnim samostanima. I sam vestibul (*ver + stibulum; usp. njem. wehren, braniti + stibulum, od stabulum, staja, pojata, sta-b = stabilan, čvrst), kako mu i ime kazuje, morao je biti čvrst da može pružiti zaštitu onima koji su se pod njega sklanjali. I u rudniku galerija mora biti dobro utvrđena da pruži što veću sigurnost rudarima. Koliko god mi sve ove galerije bile zanimljive, jednu ipak stavljam ispred svih njih — onu kazališnu. Danas je mla-đem naraštaju izlišno govoriti o tom prostoru, kad ga, barem u hrvatskoj glavnoj kazališnoj kući, HNK u Zagrebu, više nema. Nema ga već dugo — od zadnjega temeljitog preuređenja kuće sagrađene 1895, a ono je simbolično počelo 31. siječnja 1967. Spuštanje zastora nakon posljednje predstave, Šišmiša J. Straussa, zapečatilo je kazalište kakvo sam poznavala i koje pamtim. Ponovno otvorenje trebalo je biti 27. studenog 1969, no u to kazalište više nisam hrlila kao u »staro«, jer to ne samo za mene nego i za još brojnije »kazališne štakore« starije od mene više nije bio isti prostor. Prije svega zato što više nije bilo ni jedne galerije, stajaćih mjesta za đake i studente (đačka galerija), a ni za građanstvo (gradska galerija). Tako je prva hrvatska kazališna kuća ostala bez nečega što imaju (i što sam zdušno pohodila) sva europska kazališta — mjesta za stajanje, galeriju, koja ni u jednom kazalištu nije bila puko mjesto, nego je prije svega bila barometar uspjeha/neuspjeha same predstave. Jer na njoj je bila ona publika kojoj je bilo isključivo do kazališta, a ne do »g’lamoura«. Ne pamtim stajanje u parketu/parteru, jer je ono ukinuto davno prije nego što sam se zarazila teatrom, poglavito operom. Parket nije, dakako, samo vrsta podne podloge, premda je ona bila vrlo važna za ono što će se na njoj izvoditi, a to je bio ples. Parket je bio ograđeno mjesto za ples, a potom prizemni dio kazališta. Prizemnost izvire i iz drugoga naziva, parter (fr. par terre, pri zemlji). I čovjek može biti parter, ako je neraspoložen, potišten, nujan. A prvi redovi gledališta u prizemlju, odmah iznad rupe za orkestar, zvali su se serkl (fr. cercle, lat. circulus, što je umanjenica od circus, krug). Ta otmjena mjesta bila su rezervirana za zatvoreno društvo (krug povlaštenih). No mene su više od tih mjesta privlačile kazališne priče mojih roditelja i tetaka, u kojima me najviše zbunjivao jedan tuš, i to ne bilo kakav, nego mamzelni. Dugo mi je trebalo dok ih napokon nisam pitala zašto idu u kazalište gledati tuš, pa još mamzelni. Odgonetka je bila kao i »plot (kako sam čula, umjesto plod) utrobe tvoje, Isus«. Bila je to opereta Mam’zelle Nitouche (čit. mamzel nituš); dakle Mademoiselle (gospođica) Nitouche, nikakav tuš. Tako me i kazalište, čini se, najprije privuklo riječju — čudnom, nerazumljivom, izazovnom, koja je tražila razjašnjenje. Nikad nisam gledala »taj tuš« (očito nije bio od trajnijega materijala), ali sam nezaboravan dio života provela svake večeri u kazalištu. Na žensku đačku galeriju (to je bila ona iznad prvoga reda balkona s desne strane; muška je bila preko puta na lijevoj strani) dolazila sam s permanentnom godišnjom iskaznicom, koja je izgledala poput godišnje tramvajske karte (sa slikom). Uhvatiti »nižu štangu« značilo je uhvatiti bolje mjesto. Za siromašno građanstvo zaraženo kazalištem bile su još dvije strogo odvojene gradske galerije iza zadnjega reda balkona — i opet, desno ženska, lijevo muška. Za to stajanje, već pod samim stropom, gdje su se kondenzirale teške pare opojnoga parfemskog koktela (ali i znoja) što se skupljao od parketa, iz loža i cijeloga balkona, nema boljega naziva od onoga koji sam našla u ljupkoj i vrijednoj knjižici Đurđe Škavić Hrvatsko kazališno nazivlje — podtavanak. Taj podtavanak (koji se dijelio na otvoren i zatvoren) pojavio se još 1859. u »Agramer Zeitungu!«. Galerija i galerijaši bili su bic lo svake predstave. Istinabog, u svim kazalištima bilo je i klakera (fr. claquer), plaćenih pljeskača, koji su aplaudiranjem djelu ili pojedinim glumcima i pjevačima sugerirali publici dojam uspjeha. No takvi sigurno nisu stajali na galeriji. Zatvaranje kazališta zbog obnove značilo je ne samo kraj galerijaša i galerije nego i zaista zlatnog doba Zagrebačke opere, kad su ljudi za neke predstave čekali u repu za karte i cijelu noć (danas se misli da je to nogometno iznašašće).