Fatalni treći čin

Fatalni treći čin

Šteta je da je Red letenja umaknuo inteligentnijem i inventivnijem finalu, mlako se prepuštajući otrcanom trilerskom raspletu

Triler sa u posljednje vrijeme popularnim zapletom u zrakoplovu — počevši od globalne prestravljenosti u svijesti ljudi terorizmom do vrlo velike zainteresiranosti holivudskih studija za snimanja upravo te i takve (počesto zakrabuljene, no ipak asocijativno eksplicitne) teme. Tako i Red letenja neizbježno priziva recentni Noćni let Wesa Cravena, ali i jednako klaustrofobičnu Sobu panike, u kojoj je nedavno glumila glavna glumica Reda — Jodie Foster. Iako Redu letenja nesporno nedostaje izniman redatelj poput Davida Finchera iz posljednjega filma odnosno zlokobna prisutnost i ambigvitetan zlikovac moćna poremećena pogleda Cilliana Murphyja iz prvog, te je njegov ekvivalent ovdje (Peter Sarsgaard) daleko već i scenaristički inferiorniji, efektna kompaktnost Reda letenja čini se ipak superiornijom Noćnom letu. Doduše, oba filma u prvome redu podbacuju u trećem činu, iako je posvemašnji rasap izveden znatno prozaičnije i nemaštovitije u potonjem. Šteta je stoga da je i Red letenja umaknuo inteligentnijem i inventivnijem finalu, mlako se prepuštajući raspletu kakav krasi ‘svaki drugi’ holivudski trilerčić. Takvo konvencionalno pokleknuće i napuštanje bazne komorne orijentacije u inače vrlo efektnu manipuliranju napetošću i stravom, (iliti stvaranje suspensa), kreiranom u izrazito skučenu prostoru — zrakoplovu, od strane redatelja kojega takva ograničenja nisu istinski ograničavala, štoviše nadahnjivala, nažalost su uništile atmosferičnost kakvu je Red letenja nedvojbeno posjedovao i pretvorile ga u gledljiv, no nepamtljiv film neistraženih, iako intrigantnih načetih pitanja i odlične glume.

Katarina Marić