Brbljanje u bradu

Brbljanje u bradu

Glumce je Koležnikova navela na trag animiranih karaktera–karikatura, no nitko od njih nije uspio savršeno kontroliranom preciznošću istražiti granični prostor iščašenog realizma ili karikaturalne začudnosti

Jedna od najzanimljivijih slovenskih redateljica mlađe generacije Mateja Koležnik prvi put u Hrvatskoj režira predstavu za odrasle. Već sama ta činjenica budi znatiželju jer riječ je o redateljici osebujne autorske poetike bliske poetici suvremenog animiranog filma, čije predstave odlikuje snažan osjećaj za ritam, vizualnost i detalj. I Uspon i pad Malog Glasa Jima Cartwrighta Mateja Koležnik je, uz pomoć dramaturginje Magdalene Lupi, scenski iščitala na sebi svojstven način, unutar kojega je glumački izričaj minimalistički doziran i pročišćen do razine karikaturalnoga krokija, a scenski je prostor (Matej Filipčić i Mateja Koležnik) mišljen kao vizualno rastvorena unutarnja dimenzija teksta. Cartwright pričom o introvertiranoj djevojci iznimna imitatorskoga i pjevačkoga talenta, koja ulazi u svijet showbusinessa, iznosi društveni komentar što se u potpunosti može odnositi i na našu zbilju — na u posljednjih nekoliko godina sve prisutniju pojavu instant–zvijezda koja je kulminirala Big Brotherom. U skladu sa sveopćom voajerističkom pomamom, scenski je prostor osmišljen kao velika kuća s velikim otvorima (zamišljeni prozori) u kojoj se dešava većina prizora, a glumci imaju bubice kako bi izbjegli način glume karakterističan za veliku pozornicu i naglasili intimnu zatvorenost svoga svijeta u koji publika zaviruje. Bubice su, pak, rezultirale priličnom nerazumljivošću izgovarana teksta. No, to nikako nije jedina slabost zanimljivo mišljene, no, po mome mišljenju, neuspjele predstave. Pokušaji duhovitih komentara kičastoga svijeta malograđanštine prizivaju legendarne prizore istoznačnih komentara iz filmova Tima Burtona, no svode se na ne odveć maštovite doskočice na prvu loptu. Sjajan osjećaj za ritam, koji uglavnom odlikuje predstave Koležnikove, rasuo se u ponavljanju sličnih gegova i prizora te u predugim prijelazima između kratkih, odsječenih prizora, a glumačka stilizacija nije se oblikovala u preciznu karikaturalnost likova iz animiranoga filma, nego se također rasula u razbarušenu prenaglašenost.

Karakteri — karikature

Glumce je Koležnikova navela na trag animiranih karaktera–karikatura, no nitko od njih nije uspio savršeno kontroliranom preciznošću istražiti granični prostor iščašenog realizma ili karikaturalne začudnosti. Nitko od njih, osim donekle Damira Orlića, čiji je zaljubljeni Billy ostao u najrealističnijem ključu igre, nije uspio postići za takav način glume nužan nadzor nad svim segmentima vlastitoga izričaja. Stoga su postali ne minimalistički, nego grubo iscrtane karikature karikatura — širokih, razmahanih gesti kakve smo navikli gledati u Kerempuhu, a nikako kod Koležnikove. Navedena je razmahanost osobito upadljiva u Olivere Baljak u središnjoj ulozi majke Mari, ali i u Alena Liverića (Ray) i Denisa Brižića (Boo). Mlada debitantica Ivana Starčević (Mali Glas) zabljesnula je u prizoru scenskoga nastupa Maloga Glasa oduševivši pjevačkim i imitatorskim sposobnostima, dok je u ostalom dijelu predstave, šutljiva, pognute glave i uvučenih+ ramena, djelovala kao kakav lik iz crtića. Baš kao i Biljana Torić u ulozi posve šutljive (nijeme?) susjede Sadie. No, takva karikaturalna pretjeranost na pozornici, ukoliko nije savršeno odigrana, ostavlja neuvjerljiv i dvojben dojam. Pitamo se, naime, da li je Mali Glas samo duševno ranjena, introvertirana djevojka ili blago mentalno retardirana. U manjim se ulogama pojavljuju i Luka Peroš, Stanislava Šćulac i Angela Nujić, šarenu kostimografiju potpisuje Alan Hranitelj, glazbu Coco Mosquito, koreografiju Žak Valenta, a oblikovanje svjetla Andrej Hajdinjak.

Tajana Gašparović