BABAJINA PRAVDA

BABAJINA PRAVDA

Kratki igrani filmovi Ante Babaje

Premda je velikan hrvatskoga filma, Ante Babaja bio započeo karijeru filmskog autora dokumentarcem Jedan dan u Rijeci, njegove će početke obilježiti pregršt kratkih igranih filmova. U Ogledalu iz 1955. — prvome iz serije od sedam naslova — Babaju, s pravom, zaokupljaju začudna zrcalna svojstva ogledala neobična formata što se našlo u rukama dječaka — na gradskim ulicama. I dok dvije mlade žene (Nada Subotić, Vjeročka Žagar–Nardelli) mudruju o ogledalu kao magičnom predmetu u kojemu se smjestio svijet, a djeca mu se čude i naposljetku ga hoće razbiti, sam se Babaja — hotimice ili ne — propitkuje o podudarnostima između ogledala što vjerno odražava okoliš (podređujući ga svom okviru) i reprodukcije života na filmskoj vrpci. S trinaestminutnim Nesporazumom iz 1958. počinje mali ciklus filmova u kojima satirički jetko komentira devijantne fenomene vremena; ovdje jedan grubo tucani kamen, umjesto u mlin na rijeci, zabunom dospije u izložbeni prostor namijenjen ekskluzivnim dometima moderne umjetnosti. Iz ekspertovih učenih interpretacija inovativantnog okruglog kamena izloška i lakovjerne snobističke publike opčinjene važnošću prevratničkoga trenutka izrodit će se retorički moćan pravac koji će obilježiti duh svoga vremena. Film Nesporazum zabavno–pantomimskim sredstvima i uz svesrdnu pomoć stilizirane glazbe — oslikava grotesknu genezu jednoumlja. Snimatelj: mladi Tomislav Pinter. U filmu Lakat kao takav (1959) autor prokazuje glavnu boljku vremena — beskrupulozni karijerizam. Protagonist laktaškog umijeća ne samo što svoga mlakog rivala — nedorasla laktašenju — s lakoćom uklanja (na putu prema udobnoj fotelji), nego ga uvježbanim laktaškim grifom, po uzoru na američke slapstick–komedije, zna i efektno katapultirati — potrbuške. Stilizirano ogoljela scenografija anticipira scenski prostor njegova uspješna cjelovečernjeg debitantskog ostvarenja Carevo novo ruho. Stalna suradnja s Božidarom Violićem kao scenaristom urodila je Juryem (1962) u kojemu se isprepleću igrani elementi s arhivskom građom. Ne zna se, ako nam je suditi po tom filmu, što je Babaji odurnije: beskičmeni žiriji čijim odlukama upravljaju moćnici odozgo ili one bjesomučne mnogobrojne parade ispraznih i vulgarnih natjecanja. Jedan film iz ovog ciklusa izrazito nadrasta ostale: sublimna desetominutna Pravda (1962) nastala prema prozi glasovitoga pisca Vladana Desnice i uz visoko kvalitetnu suradničku potporu scenarista Božidara Violića i snimatelja Tomislava Pintera. Junak filma (Boris Festini) slučajnim je svjedokom — na malome gradskom trgu — brutalna fizičkog iživljavanja muškarca nad bespomoćnom ženom; ne mogavši se odvažiti da priskoči žrtvi u pomoć, on odvažno šalje zamišljena sebe da viteški zaštiti ženu i dolično kazni nasilnika. No, umjesto njega, koji uživa u efektnim podvizima svoga fiktivnog dvojnika, a zapravo se i dalje ne usudi izravno intervenirati, ženi će bez oklijevanja priskočiti u pomoć slučajni prolaznik. To će junakovo lagodno dvojstvo uspješno funkcionirati sve dok i njega događaji, otevši se kontroli, ne uvuku u makljažu (s povećanim brojem sudionika) iz koje se više neće moći razabrati što je bio povod tučnjave i tko ju je započeo. No da će, naposljetku, naš junak izvući deblji kraj i završiti onkraj brave — tomu smo se opravdano nadali. Film Pravda visoko je stilizirana burleska čiji se protagonisti, na način biljarskih lopti, ubrzano kreću u skučenoj geometriji gradskoga prostora; kadšto siloviti udarac ponekog izbaci iz igre putanjom kakve bočne gradske ulice, da bi ispražnjeno mjesto odmah zauzeo drugi. Babaja skakutave kretnje sudionika fizičkog prijepora ubrzava usporenim gangom, elipsama i izrezivanjem kvadrata na montažnom stolu. U glumcu Borisu Festiniju našao je idealna tumača uloge čovjeka koji će — zbog zločina nečinjenja — biti kažnjen. Zagrebački jazz kvartet sjajno je potencirao dinamičke elemente filma. Autor je — već naveliko zaokupljen cjelovečernjim igranofilmskim projektima — uspio realizirati i filmsku skicu Ljubav (1963), koja će se pamtiti tek po kratku nastupu Relje Bašića, čija je živahna uloga zaigrana ljubavnika zasigurno anticipirala gospona Fulira iz Golikove komedije Tko pjeva zlo ne misli. Projekt pod naslovom Smjernice iz 1964, prema izjavama sama Babaje, trebao je provocirati tadašnju političku garnituru; nitko ne zna da li je taj film autor uspio završiti i, ako ga je završio, zašto nikada javno nije bio prikazan.

Petar Krelja