TROKUT SLASTI I BOLI

TROKUT SLASTI I BOLI

Nije se znalo što je bolje — emocije, aranžmani, raspoloženje ili repertoar

Kakva večer! Ako je užitak, kako kažu, akord koji nastaje iz udruživanja duše i tijela, onda je Arsen Dedić nepresušan izvor iznenađujućih harmonija. Njegova najnovija zamisao pod naslovom Trokut, zaista je bila nešto posebno. Vidjeti na jednom mjestu tri vrhunska kantautora od kojih su dvojica izraziti ljubimci zagrebačke publike, a treći legenda talijanske autorske pjesme, doista je povlastica koja se ne nudi često. No, spoj tri izvanserijska talenta, ma kako sličnih senzibiliteta, ovdje nikako nije bio puki zbroj osobenih pristupa, nego svojevrstan amalgam najfinijih osjećaja i misli, izvedenih na iznimno dojmljiv način. Da neće moći biti govora o onoj o paru i gužvi u troje, mogli smo naslutiti već od sama početka. Iscrtavanje trokuta započeo je, impresivnom hipotenuzom, Dedić, i to kombinacijom Bulićeve klavirske pratnje i pratećeg sastava. Kada je nakon uvodnih Tvoje tijelo — moja kuća, Ono sve što znaš o meni i Tvoje nježne godine, još jedan klasik, Ni ti, ni ja, zazvučao obojen savršenim skladom klavira, akustične gitare Ante Gela i kontrabasa Mladena Barakovića, sve je poprimilo čaroban ton, dojam koji je, u nastavku, samo pojačala ugođajna harmonika Muca Softića. Tu je bila riječ o savršenom formatu za Dedićevu glazbu i stihove (majstorski odmjerene aranžmane, najvjerojatnije, potpisuje Gelo), zasigurno najprimjerenijemu još od onog s početka karijere. Uz Arsenovu odličnu pjevačku formu i čak dvadeset skladbi ovdje se jednostavno nije znalo što je bolje — emocije uz solo–klavir, aranžmani, sviranje sastava, raspoloženje ili re-pertoar. Drugi dio otvorio je Zoran Predin, koji nas je u Zagrebu već naučio široku rasponu svojih nastupa — od akustičnoga swinga do žestoka rocka. Ovaj put, kompatibilno Dedićevu izrazu, počastio nas je intimističkim nastupom uz trio Adijo (akustična gitara, kontrabas i truba). Još jedna izvođačka inkarnacija oduševila je i repertoarno, sjajno probranim nizom — Počiva jezero v tihoti, Utrujeni čarovnik i Pridi k meni, a potpuno je iznenadila jazzy–verzija Praslovana. Sve je trijumfiralo duetom s Dedićem u sjajnoj Čakaj me. Završetak je pripao Ginu Paoliju, jednoj od najmarkantnijih pojava talijanske kantautorske scene i jednim od Dedićevih uzora. U nizu od deset pjesama, među kojima su se našle čuvene Mare il cielo un uomo i Fantasma blu te klasici Senza fine i Sassi, iz njegova najplodnijega petogodišnjeg razdoblja šezdesetih, uz klavirsku pratnju, Paoli je nagurao nevjerojatnu količinu emocija. Jasno, ovacije su bile rezervirane za Sapore di sale, očekivani duet s Arsenom. Ukratko, dva i pol sata čistog savršenstva s toliko vrhunaca i finih detalja uklopljenih u raznolik i stilski ujednačen nastup savršene dramaturgije, ritma i teksture. Nakon lepeze najrazličitijih osjećaja i lutanja po skrivenim zakucima duše, posjetitelju nije preostalo drugo doli se balzakovski zapitati o granicama gdje slast prelazi u bol, a gdje je bol još slast.

Velimir Cindrić