12 lakočitljivih priloga

12 lakočitljivih priloga

Stjepan Malović, Medijski prijepori, Izvori, Zagreb, 2004.

Hrvatski su mediji tek naizgled banalna tema rasprave: čini se da o njima najlakše raspravljaju oni koji ih i konzumiraju, pa stoga nije čudno da su, uz sport i film, mediji ono područje o kojem svatko iznosi svoj sud vjerujući da je upravo on ispravan i obvezujući. O medijima se, dakako, može govoriti i na ponešto višoj razini, iako su postojeći znanstveni priručnici nedostatni i govore o tome da stručno bavljenje svijetom medija kvalitativno i kvantitativno još ne doseže zapadnu produkciju. Jedna od novijih knjiga iz toga područja zbirka je tekstova (pretežno znanstvenih radova i konferencijskih izlaganja) Stjepana Malovića, u kojoj se autor bavi različitim aspektima hrvatskih medija: od valorizacije suvremenih medijskih trendova do znanstvene analize komunikacijske teorije.

Čitko i pristupačno

Knjiga se sastoji od dvanaest tekstova, koji na svojevrstan način čine presjek medijske tematike u posljednjih šest godina i obuhvaćaju problem tranzicijske medijske scene, spregu medija i političke elite, kontroverzije vezane uz vlasništvo nad medijima te raznovrsne medijske manipulacije. Iako vrlo čitka i pristupačna svim čitateljima, knjiga je ujedno sveučilišni udžbenik namijenjen studentima novinarstva, upravo onoj populaciji koju se često proziva zbog neobrazovanosti, površnosti i nepoznavanja struke. Je li to doista tako i hoće li ovaj priručnik/udžbenik pridonijeti kvalitetnijem obrazovanju tog utjecajnog društvenog kadra, pitanje je za opsežniju raspravu. Svrha knjige mogla bi također biti u obrazovanju čitateljstva, koje ionako malo zna o medijima, odnosno percipira ih zdravo za gotovo ne razmišljajući odveć o medijskim mehanizmima i suptilnoj mašineriji koja stoji iza svake novinske, radijske ili televizijske politike.

Malovićevi tekstovi uglavnom su okupljeni oko dvije ključne teze s kojima se lako složiti. Prvo, demokratske promjene ne znače automatski i slobodu medija. Promjene nastale nakon rušenja komunizma i izbora 2000. nisu istodobno značile i radikalan pomak prema demokratizaciji medija, što zbog represivnosti režima, što zbog sluganske naravi dijela novinara koji su ulogu medija i dalje nastavili shvaćati kao promicanje stajališta vladajuće elite. U tom je smislu odnos politike i medija vrlo blizak stajalištu Chomskog da masovni mediji nužno odražavaju interese moći. Drugo, novinari bi trebali predstavljati interese civilnoga društva u javnosti, zastupati građanske vrednote, a interes za senzacijama i dobiti zatomiti u ime objektivna i nepristrana izvještavanja.

Nepovjerenje u medije

No, kako istraživanja pokazuju, u cijeloj jugoistočnoj Europi građani pokazuju iznimno nizak stupanj povjerenja u medije, što dovoljno govori o problematičnu medijskom okružju u kojem živimo. Kad je o kvaliteti novinarstva riječ, simptomatično je da pad profesionalizma u medijima nije ekskluzivno hrvatski, nego i svjetski fenomen. Nedostatak povjerenja u informaciju, nestanak ozbiljnih dnevnih novina, potpun izostanak kriterija te medijske afere s novinskim kućama koje drže sumnjivi vlasnici s Djevičanskih Otoka, slika su suvremenoga medijskog prostora. U tom smislu hrvatski mediji odražavaju stanje u hrvatskom društvu: infotainment i vulgarna masovna zabava, naslovi koji zamjenjuju tekst koji se više ionako ne čita, njegova su osnovna obilježja. Malović u knjizi dotiče širok raspon tema, a iako i sâm ponajprije novinar, kritizira to zanimanje, uglavnom ističući poražavajuće malen broj vrhunski obrazovanih novinara. Kao što je već rečeno, situacija nije posve jednostavna: s jedne je strane golema moralna odgovornost novinarske profesije, u kojoj prijetnje, zastrašivanja i ubojstva nisu rijedak slučaj; s druge je pak strane želja za samopromocijom i jeftinim senzacionalizmom, te poslušnost vladajućoj eliti. Autor u dvanaest lako čitljivih priloga uspijeva ocrtati glavna obilježja medijskoga stanja u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina te ukazati na inicijative koje bi promijenile postojeće stanje. Teško je vjerovati da će do korjenitih promjena zaista i doći, no već i sama rasprava nekakvo je polazište — u srži medija koncept je komunikacije, a on je u Hrvatskoj već odavno ustupio mjesto beskonačnim solilokvijima.

Tonči Valentić