ZLOČINAC, MOJ BLIŽNJI

Kad sam prije približno godinu dana negdje u tuđini razgovarao s Martinom Pollackom, austrijskim piscem i suradnikom njemačkoga tjednika »Spiegel«, rekao mi je da je njegova obitelj živjela u Štajerskoj, ne znam je li rekao u Donjoj Štajerskoj, kako kažu Austrijanci, ili u slovenskoj Štajerskoj, kako kažemo ovdje. Rekao mi je da su njegovi prije Prvoga svjetskoga rata živjeli u Laškom, sada nešto istražuje o Nijemcima koji su živjeli u Sloveniji, zapravo piše knjigu o svojoj obitelji, nedostaju mu neka gledišta slovenskih povjesničara na okolnosti u kojima je živjela njemačka zajednica. Savjetovao sam mu nekoliko imena. Rekao je da će mi poslati knjigu kad bude tiskana, zanimalo bi ga moje mišljenje. Ni u snu nisam mogao slutiti kakvu je knjigu pisao. Noćnu knjigu. Takvu, koja čovjeku ne da spavati. Koju pročitaš u tri noći i, uz nedostatno znanje Pollackova materinskoga jezika, ne čini ti se žao vremena potrebna za čeprkanje po rječniku kako bi dokučio svaki detalj, jer detalja je u njoj mnogo i iz njih raste slika svijeta i za pojedinca sudbonosna razvoja u njemu. Noćnu jer, uza svu pedantnost i hladnokrvni istraživački stil, djeluje kao halucinacija. Mrtvac u bunkeru je, kako kaže podnaslov, izvješće o njegovu ocu. O pravniku dr. Gerhardu Bastu, čije su truplo godine 1947. slučajno otkrili u jednom bunkeru na austrijsko–talijanskoj granici. Priča, koja završava smrću u tirolskim planinama, počinje mnogo godina prije, u Sloveniji. U vrijeme sve zamršenijega suživota među Slovencima i Nijemcima, koji se duga stoljeća nisu obazirali na jezične razlike, a u vrijeme uspona nacionalne ideje u devetnaestome stoljeću te razlike postaju odlučan razlog za razdvajanja. Na prijelomu između devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća velikim se parolama o slavenskoj uzajamnosti na jednoj strani i njemačkoj domovinskoj vjernosti na drugoj strani ne bave više samo politički prvaci i domovinski pisci, razdvajanja sežu u čisti svakodnevni život: »Deutsche, kauft bei Deutschen!« (Nijemci, kupujte kod Nijemaca!), pišu njemačke novine, »Svoji k svojima!« odgovaraju slovenske. S današnje perspektive nesuglasice se, kao i kulturne i političke borbe među Slovencima i Nijemcima u tome razdoblju, čine razmjerno nevinima. Samo povjesničari još znaju da se godine 1895. zbog jezičnih sporova u celjskoj gimnaziji uzdrmala Monarhija i da je u Beču pala

vlada, ploče u spomen Adamiču i Lundru, koji su tijekom demonstracija od hitaca austrijske vojske poginuli pokraj ljubljanske katedrale, nitko više ne zapaža. Grozote što su slijedile u Prvom i Drugom svjetskom ratu preplavile su sjećanje na mnoge događaje i uopće na vrijeme u kojemu je tijekom vatrenih domovinskih parola u ljudima sazrijevao strašan bijes na susjede drugoga jezika i sve više, ukratko, također druge ljudske zajednice. Sada imamo pred sobom izvješće o dr. Gerhardu Bastu, rođenu 1911. u Kočevju u obitelji oca, koja se generaciju prije doselila iz Porenja i majke, Ljubljančanke, koja je govorila njemački, obitelji s one strane jezično razdvojenoga svijeta, što današnji slovenski ljudi jedva još mogu razumjeti. O ozračju kulturne i gospodarske superiornosti na jednoj i osjećaja ugroženosti od slovenske sredine na drugoj strani. U takvu ozračju stasa mladi Gerhard Bast, ozračju koje nacionalnim osjećajima još više osnaži nakon što se zbog nastanka nove države — i omražena generala Maistra — moraju preseliti u Austriju. Mladić, koji voli sport, osobito skijanje i planinske pohode, tijekom studija u Grazu pridružuje se nacionalističkom studentskom udruženju, od tuda je do ulaska u nacionalsocijalističku stranku samo još korak. Nije ga teško učiniti, jer je nova ideja očita u primamljivoj i logičnoj blizini domaćega kulturnoga domovinskog osjećanja. I ako se na toj točki Pollackove pripovijesti trgnemo i pokušamo korak njegova oca nekako razumjeti u kontekstu odgoja i društvena ozračja u Austriji, onda smo u nastavku samo još zgroženi. Do svršetka studija Gerhard Bast je ne samo formirani nacist, koji je u sukobu s okolinom, jer nacističku stranku u Austriji zabranjuju. Za dr. Gerharda Basta neće više biti nikakva etičkoga popusta, nikada neće moći reći da je, eto, postao članom stranke, u koju su se iz ovoga ili onoga razloga uključile tisuće njegovih zemljaka. Jer mladi nacionalist, sportaš, ljubitelj skijanja i veselih susreta u planinskim domovima postat će i esesovac, postat će gestapovac, visoki i nepopustljivi izvršitelj nacističkih načela i zamisli o uređenju svijeta. Kad bukne rat, radit će u Gestapou u Grazu, koji će nedvojbeno imati mnogo posla sa zatvaranjem i ubijanjem Slovenaca u priključenoj Donjoj Štajerskoj. Postat će šef Gestapoa u Linzu, dužnosnik s izvrsnim vezama u Berlinu, SS–Sturmbannführer, koji će ispunjavati svoje zadaće u Poljskoj i u Slovačkoj. Kakve zadaće? Strašne. njegov sin, koji će se roditi prije svršetka rata, a nakon rata počet će živjeti s očuhovim imenom, suočit će se u muzeju u Slovačkoj s fotografijama žrtava postrojbe kojom je zapovijedao, s licem mlade, ubijene žene, s izvješćima o Židovima, koje su sustavno dovodili na transporte, na putovanja s kojih nije bilo povratka. Sjeme nacionalističkoga zla, koje je bilo posijano u nevinim kulturnim sukobima Habsburške Monarhije nezaustavljivom se snagom razraslo, dr. Gerhard Bast, koji je pravničkom točnošću i sportskom voljom ostvarivao svoje zadaće, postao je i ostao ratni zločinac. A ipak čovjek. Otac. Zaljubljeni muškarac, koji tijekom rata sa svojom budućom ženom putuje u mjesta svoje davne domovine i od tamo, neobično, šalje dopisnice na kojima ne piše Trüffen nego Laško, ne piše Gotschee nego Kočevje, sa slovima š i č. Koji iz logora spašava slovenskoga trgovca iz Laškoga. Koji prema svjedočenju drugoga esesovca u Slovačkoj dopušta uhićenim Židovima da pobjegnu, s riječima: Pustite jadne svinje, neka trče. Godine 1945. s krivotvorenim dokumentima, koji glase na ime radnika iz Krškoga u Sloveniji, sakrije se u Južnom Tirolu i radi kao sluga na seoskom imanju. Godine 1947. očito se pokušava prokrijumčariti u Austriju, i odande možda u Kanadu, ali ga njegov tirolski vodnik nenaoružana ustrijeli, opljačka i odvuče u bunker, gdje nakon stanovita vremena slučajno otkriju njegovo truplo. Zločinac, koji je zločine činio iz uvjerenja i savjesna službovanja, završava od metaka zločinca koji ubija zbog novca. Sudbina s takvim završetkom životne priče čini se upotpunjenom. Ali nije. To djelo nije samo nepopustljiva i do posljednje konsekvencije provedena katarza za Martina Pollacka, koji je tek sada pokopao, neki će reći da je na simboličnoj razini i ubio svojega oca. Također nije još jedanput potvrđena povijest o strašnim zabludama nacista. Djelo otvara duboka pitanja o čovjekovoj naravi, ali ne samo zato što možemo vidjeti — zamalo bih napisao: nesretnoga — Gerharda Basta također u posve ljudskom svjetlu. Napokon, kao slučajno, nedavno je domilio u javne rasprave još jedan mrtvac iz berlinskoga bunkera, Adolf Hitler, u filmu Konačni pad (Der Untergang). Suton, Veliki Zločinac s ljudskim crtama glumca Bruna Ganza. Upravo to, da film diktatoru dodjeljuje ljudske crte, izazvalo je silovite kritike. No, nije bio čudovište iz onoga svijeta, bio je iz ovoga svijeta, bio je čovjek, imao je ljudske osobine, i to čini stvar strašnijom. Zato, jer je i to priča o zlu, koje nije samo jučerašnje, nego vječna priča o tamnom području, koje počiva u čovjekovoj naravi i u jednome trenutku ili spletom okolnosti izađe na vidjelo. Zlu, koje privlači. Kada sam se tijekom šetnji po Pohorju zaustavio na Osankarici, gdje mali muzej fotografijama pripovijeda o posljednjoj bici Pohorskoga bataljuna, uvijek sam se pitao, tko su oni njemački vojnici koji se veseli fotografiraju pokraj ubijenih partizana? Ili, tko su ljudi koji su u gestapovskim mučionicama Maribora i Celja mučili zatvorenike? Jesu li imali obitelj, što ih je dovelo do toga nasilja, što su svojim bližnjima o tome ispričali? Nakon ove knjige, čini mi se, donekle su mi bliži, barem malo, čini mi se, razumijem izvor brutalnoga nacističkoga zla. Ali sada toliko teže razumijem kako su se mogli neki hrabri partizanski pobunjenici nakon završetka rata preobraziti u koljače, koji strijeljaju i bacaju u jame nenaoružane protivnike, također nevine civile. No unatoč općem zaboravu i vremenu koje prekriva i miješa kronologiju događaja te uzroke i posljedice, nije moguće zaboraviti da je na početku bio nacizam. Najprije je bila strašna brutalnost nacizma, a poslije poratna osvećivanja ili hladnokrvno planirana ubojstva, na početku je bio fašizam, a zatim fojbe. Ali na pitanje o zlu, koje je u čovjeku, time si ne znam odgovoriti. Na to pitanje također ni Martin Pollack nije odgovorio. Ali je o tome izvještavao i to na najprisnijoj mogućoj ljudskoj razini, izvještavao je o svojemu ocu, zločincu. To, tako dosljedno, čini mi se, prije njega još nije bio kadar učiniti nitko u novodobnoj povijesti europske gluposti.

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović