ŽABA SPAŠAVA ZAGREB

ŽABA SPAŠAVA ZAGREB

Žaba apsorbira brojna razmišljanja, razgovore, probleme i potencijalna rješenja koju hrvatska suvremena dramatika (uz poštovanje časnim iznimkama) spretno zaobilazi

Murakamieva priča iz zbirke Nakon potresa, o divovskoj žabi koja uz pomoć prosječna sredovječnoga čovjeka spašava Tokio od prijeteće katastrofe, a koju glavni lik Mihanovićeve drame Žaba, ovjenčane nagradom Marin Držić za 2004, pronalazi u časopisu, čini svojevrstan intertekstualni agens radnje, da bi se, asocijativnim putem, pretvorila u točku brojnih denotacija. Zeko, četrdeset trogodišnji vlasnik brijačnice, bivši branitelj koji boluje od PTSP–a, kojega su ostavili žena i dijete (jer mu je prema njima poletjela šaka) potaknut navedenom pričom i predbožićnim ugođajem koji priziva lijepa i ružna sjećanja te intenzivira emocije, odlučuje osvijestiti mlađeg brata i prijatelja. Brat Toni, u izvedbi izvrsnoga Franje Dijaka, nakon gubitka posla, što taji od žene i djeteta, provodi dane polažući nadu na osam i jedanaest crno i u alkoholnom bijegu od suočavanja s vlastitim životom. Grga, vrlo dobroga Svena Medvešeka, taksist je koji, uz ženu i djecu, sa strane voli i jednu malu. Hoće li ih Zekina uvjeravanja, koja sežu i do fizičkih, zaista i promijeniti, ne znamo, ali će vrlo vjerojatno promijeniti njega sama. Već sutra bi se, uz pomoć mladića zlatna srca (Filip Juričić), koji honorarno prodaje knjige, mogao vratiti na kvartovski nogometni teren. Iako naglašeno pozitivan, obećavajući, pa čak i pomalo prenaglašeno didaktičko–propovjednički uzletan, kraj ne jamči i uspješnu provedbu mogućeg ishoda. Uz već navedenu glumačku ekipu, valja istaknuti i Sretena Mokrovića, čiji je Zeko složena osobnost koja duševne bure i nepostojane osjećajne naboje suspreže gotovo kompulzivnom urednošću i samokontrolom. Redateljski postupci Franke Perković, zajedno sa scenografskim rješenjima scenografa Miljenka Sekulića i kostimografkinje Đurđe Janeš, zadržavaju se u realističkom registru, koji ni u jednom trenutku ne prelazi primarnu funkcionalističku razinu. Žaba, koju autor naziva malom večernjom molitvom, mogla bi se opisati kao izuzetno zagrebački, gotovo kvartovski tekst, pa u slobodnoj asocijaciji žaba, osim modela neprežaljena automobila, dovodi i sve do (gotovo izumirujućih) žabara. Mihanovićevi likovi, zagrebački dečki iz kvarta, žale za slikom Zagreba koju su rastočili i vrijeme i rat i dođoši i svi oni koji ne ustaju u tramvaju. Dakako, bilo bi nepravedno spram teksta tako mu ograničiti referentno polje. Niz motiva, čije se dramaturške putanje provode suptilno i nenametljivo, dovode ga u svima blisku zbilju zaraženu PTSP–om, rastom robnih centara, poštanskim ormarićima punim reklamnog materijala, kroničnim nedostatkom ljudske bliskosti. Žaba apsorbira brojna razmišljanja, razgovore, probleme i potencijalna rješenja koju hrvatska suvremena dramatika (uz poštovanje časnim iznimkama) spretno zaobilazi.

Ana Prolić Kragić