VJEČNI MLADIĆ

VJEČNI MLADIĆ

Ero će uvijek izazvati pozitivne vibracije pa i u onih kojima je taj pristup glazbi stran

Drugoga studenog 1935. praizvedena je komična opera Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, sa više od tri tisuće izvedaba najviše izvođeno djelo hrvatske glazbe u zemlji i inozemstvu. Pjevali su Mario Šimenc (koji je tako ustoličio tradiciju slovenskih tenora tumača Ere), Gita Gjuranec, Josip Križaj, Ančica Mitrović i Leo Mirković, dirigirao je autor, koreografiju koja će postati antologijska priredila je redateljica Margareta Froman. Kazalište je bilo slabo posjećeno — bio je Dušni dan — ali je djelo publika primila »burnim povladjivanjem. Kompozitor i protagonisti morali su nebrojeno puta pred zastor« (»Večer«, 4. studenoga). Kritika ga je primila različito. Po »Obzoru«, od istoga dana opera je »simpatičan vjesnik promjene u domaćem scensko–muzičkom stvaranju, koje od ovog časa treba da krene utrtim putem do punog savršenstva«. Ero nije bio samo vjesnik promjene nego je postao nikad dosegnut i nikada ponovljen vrhunac jednoga smjera u hrvatskoj glazbi, ali i dokaz da umjetnički posebno vrijedna djela ne valja stavljati u pretince. Ona su sama po sebi velika. A da Ero to jest, potvrdilo je vrijeme. Sublimiran izraz autohtonoga talenta ponikla iz naroda i u tom duhu oblikovan, vječno mlad, svjež, istinit, neposredan, pun zdrava vrckava humora u tekstu i glazbi, duhovit, vedar, lirski raspjevan, vješte instrumentacije čvrsto povezane s dramskom radnjom, sa sjajnim libretom Milana Begovića, građen u znalački oblikovanu širokom dramskom luku, gdje se prirodno izmjenjuju ugođaji i emotivne situacije i radnja teče bez zastoja, sa živim i uvjerljivim likovima, s poletom i zanosom završnoga kola koje ne može, a da ne djeluje na slušatelja, Ero će uvijek izazvati pozitivne vibracije pa i u onih kojima je taj pristup glazbi stran. Što bi Grgošević danas rekao nakon što je svoj u osnovi pozitivan prikaz završio već glasovitim upitom: »Dva savjesna i nadarena autora stvoriše domaću operu. Preostaje pitanje: za koga?«! Stvoriše je za naraštaje i naraštaje, za one koji poznaju i vole ozbiljnu glazbu, kao i za one koji, ako išta o hrvatskoj glazbi znaju, znaju za dva zbora — Zajčev U boj, u boj i Gotovčev Što na nebu sja visoko. Dalekovidniji je bio Milan Katić u »Novostima«, 5. studenoga, kad je završio osvrt riječima: »Po svemu sudeći: Ero s onoga svijeta zauzet će stalno mjesto na ovome svijetu — to jest na našoj opernoj sceni, a moći će da nas reprezentira i u velikom svijetu — to jest na opernim scenama muzičkih centara drugih kulturnih naroda!« Njegova su se predviđanja ispunila! U sezoni 1935/1936. Ero je u Zagrebu izveden devetnaest puta. Već 1936. preveden je na češki i s naslovom Ženih s onoho sveta izveo se u Brnu. Slijedile su 1937. Ljubljanska i Beogradska opera. Na preporuku glasovitoga tenora Josipa Rijavca, koji je karijeru počeo u Zagrebu i nastavio u Berlinu i Pragu, Ero je u njemačkom prijevodu i s njemačkim pjevačima izveden 1938. u Karlsruheu. Godine 1939. došao je Wroclaw, 1940. Državna opera u Berlinu, kad je izvedbom dirigirao skladatelj, 1942. Bavarska državna opera u Münchenu sa slavnim Juliusom Patzakom u naslovnoj ulozi, kad je Gotovac 26 puta izašao pred zastor. Godine 1957. premijerno je izveden u Volksoperi u Beču sa zacijelo najvećim tumačem Miće Josipom Gostičem i Sonjom Šagovac–Mottl pod ravnanjem Berislava Klobučara u režiji Tita Strozzija. Zagrebačka je opera s njime odlazila na gostovanja: 1942. u Veneciju, na festival Maggio Musicale Fiorentino i u Rim, 1943. u Volksoperu u Beču, 1955. u Stoll Theatre u Londonu, 1957. na Praško proljeće, 1962. u Komičnu operu u Berlinu, 1966. na Međunarodne svibanjske svečane tjedne u Wiesbadenu, 1967. na Bečke svečane tjedne. Godine 1963. Ero je s Gostičem kao Mićom snimljen za Nizozemski radio. Osamdesetak kazališta uvrstilo je operu u repertoar, libreto je preveden na devet jezika: slovenski, mađarski, češki, bugarski, talijanski, njemački, slovački, engleski i finski. Izveden je u Bugarskoj, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Finskoj i Velikoj Britaniji. Za svečanu predstavu proslave sedamdesete obljetnice praizvedbe i ujedno 649. izvedbu djela u HNK zagrebačka Opera pripremila je reprezentativnu podjelu s Janezom Lotričem u naslovnoj ulozi, Miljenkom Grđan, Ivicom Šarićem, Ivankom Boljkovac i Sotirom Spasevskim i za tu prigodu pozvala dugo očekivana dirigenta Lorisa Voltolinija. Izvedba je tijekom predstave bivala sve bolja da bi vrhunac doživjela u završnom kolu, koje su predvodili Nataša Sedmakov i Dubravko Kolšek.

Marija Barbieri