Valjanje od smijeha

Valjanje od smijeha

Ako Zagreb ne iskoristi prednost koju je sada stekao organizirajući prvi festival dugometražnog animiranog filma u povijesti, to će sigurno učiniti netko drugi. Stoga, ako zbilja ima previše festivala, onda su vjerojatno neki drugi višak, a ne ovaj

Moja nada da će film Knjiga mrtvih, dugometražni prvenac Kihachira Kawamota, velikoga japanskog lutka–animatora, autora jednog od najčudesnijih opusa lutka–animacije uopće i dobitnika prve ikad dodijeljene Asifine nagrade za životno djelo, biti ravan njegovim kratkim filmovima ostala je bez pokrića. Projekcija je pokazala da Kawamoto nije uspio ovladati dugometražnim formatom i da se njegove lutke ovdje doimlju beznadno mrtvima. Ono što je život u njegovim kratkim filmovima ovdje je samo prazan hod i dosada, jer Knjiga mrtvih jednostavno odveć sliči snimljenom lutka–teatru, a premalo filmu.

Tvrdo kuhani crtić

Kako sam već ranije vidio gotovo sve ostale filmove iz konkurencije, a Knjiga mrtvih nije, kako sam očekivao, promijenila moje mišljenje, moj kandidat za nagradu ostao je danski film Nevolje dječaka Terkela (Terkel i knibe). Kako će pokazati rasprava na sastanku žirija — koji su sačinjavali Nicole Salomon, Vinko Brešan, Dušan Kastelic, Krešimir Zimonić i autor ovih redaka — u tome nisam bio osamljen. Nevolje dječaka Terkela, pravi mali humoristični biser u obliku dugometražnog animiranog filma, prvi sam put gledao na najvažnijem festivalu animacije u Skandinaviji, Animerte dager u Fredrikstadu. Film je to koji se, usprkos skromnu budžetu, na vlastitom terenu, u Danskoj, pokazao nadmoćnim u odnosu na većinu skupih američkih 3D–filmova. Sve to zaslugom originalnog, beskompromisnog, tvrdo kuhanog i, ponajprije politički nekorektnog humora, koji čini da se gledatelj valja od smijeha tijekom većega dijela od filmskih 78 minuta. Film je djelo trojice mladih animatora, Krestena Vestbjerga Andersena, Thorbjo/ rna Christoffersena i Stefana Fjeldmarka, dok je scenarij zasnovan na radijskom serijalu Andersa Matthesena. Ideja projekta bila je napraviti film o mlađim tinejdžerima i njihovu tegobnom putu da postanu dijelom svijeta koji je stvoren za odrasle. Priča se vrti oko Terkela, zbunjena i naivna školarca izložena prijetnji smrću. Terkel uzima zdravo za gotovo sve što mu odrasli kažu, ali ljudi u njegovoj okolici — njegov psihopatski ujak Stewart, njegova sadistička majka koja ne prestaje pušiti, njegov smrtno dosadan i nezainteresiran otac, nastavnik koji je prikriveni pedofil i ubojica te svi drugi — otkrivaju da je slika koju odrasli daju djeci o samima sebi sve drugo samo ne istinita.

Raskrinkavajući smijeh

Smijeh u Terkelu od one je vrste koja raskrinkava; to je film o mladima, ali zrcali prirodu odraslih. Film satirizira posvemašnju odsutnost suosjećajnosti u modernom društvu, lažni moral skriven novim fasadama, dvoličnost i laži modernog čovjeka, čije su žrtve mladi. Usto, Terkel je film koji prvi put, brutalno i bez uvijanja, pokazuje kako je biti dijete u svijetu u kojem klasična obitelj ne samo da je u krizi nego se praktički raspada, a djeca potpuno zanemaruju. Odrastanje je u novim uvjetima pakao, dijete koje je ostalo bez roditeljske zaštite u godinama kada mu je ona najpotrebnija osjeća se kao Terkel — prestrašeno i beznadno osamljeno. Film u crnohumornoj formi pokušava, i po mom mišljenju barem djelomično uspijeva, dati odgovor na pitanje zašto danas u nekim najrazvijenijim i najbogatijim zemljama petnaestogodišnjaci počine samoubojstvo. Terkel je proizveden s neshvatljivo malo novca, dostatno tek za produkciju eventualno srednjometražnog filma. No, još je Goethe pisao da ograničeni uvjeti ne moraju škoditi umjetnosti, jer »tek kad je ograničen, majstor se pokaže u pravom svjetlu«. Napraviti dugometražni animiran film s malo novca bilo je moguće zahvaljujući činjenici da su mladi autori uživali družeći se i da su mnogo toga radili u fušu, sredstvima drugih projekata na kojima su istodobno bili angažirani, kao i na činjenici da se cjelokupan rad zasnivao na improvizaciji, ležernosti, neobaveznosti i otkačenosti, od čega se mnogo zadržalo na ekranu dajući filmu neodoljiv šarm. Njihove najvažnije devize, one koje se lijepe na zidove studija tijekom rada animiranog filma, bile su među ostalima: »New technichs — ol’ tools« ili »Okrutnost prije svega«. Ipak, najvažnija premisa filma glasila je: »Samo jedan mali dio publike poznaje 3D–tehniku, stoga ćemo raditi fušerski koliko je god to moguće.«

Kreativni fušeraj

Izvornost filma, napose usporedi li ga se sa američkim visokobudžetnim 3D–hitovima, nalazi se ponajprije u činjenici da je u njemu sadržano toliko mnogo kreativnog fušeraja; svi likovi konstruirani su na osnovi jednog te istog modela uz svega nekoliko detalja na osnovi kojih se međusobno razlikuju, u pozadini je mnogo istih elemenata koji su prikazani s prave strane i kao njihov odraz u zrcalu — zapravo u cijelom filmu rabe se svega dvije scenografije — i konačno, što je poseban kuriozitet, sve glasove dao je jedan jedini glumac. Stoga su se autori filma poslije beskrajno zabavljali čitajući novinske recenzije u kojima su neuki kritičari uspoređivali Terkelovu grafičko–animacijsku komponentu s desetorostruko skupljima Potragom za Nemom ili Shrekom. Zahvaljujući fušeraju jedan animator mogao je proizvesti apsolutno nevjerojatnih 45 sekundi tjedno te je produkcija išla veoma brzo. Kada je nakon osam mjeseci film prikazan u kinima, doživio je golem uspjeh. Cijelih sedam postotaka danske populacije kupilo je kinoulaznicu za Terkela. Najmanje još toliko film je vidjelo na piratskom DVD–u jer je jedna kopija na mističan način izašla iz studija neposredno nakon što je načinjen posljednji montažni rez. Sve od 1917. i prvih pokusa s pomoću filmske tehnike pokrenutim crtežom koje je provodio umjetnik Sven Brasch i posebno crtač stripova Robert Storm danska se animacija razvila u važan fenomen i, u odnosu na veličinu zemlje, jednu od vodećih u Europi. To osobito vrijedi za razdoblje nakon osamdesetih, kada, zahvaljujući autorima kakvi su Jannik Hastrup, Hans Perk, Anders So/ rensen i drugi, Danska postaje vodeća nordijska zemlju u animaciji, a Terkelov producent A–film, koji zapošljava 250 ljudi, najveća produkcijska kuća u sjevernom dijelu našeg kontinenta. Činjenica da je prvo izdanje Animafesta za dugometražni animirani film nagradilo dansku animaciju dodijelivši Grand Prix do sada najvećem animacijskom uspjehu u toj zemlji doima se kao nešto apsolutno logično i pravedno.

Vicevi o Bushu

Ne samo Terkel nego i brojni drugi suvremeni animirani filmovi bave se licemjerjem našega svijeta, u kojem je čovjek uvijek spreman štititi prava mačaka i štakora i istodobno slati ratne zrakoplove koji će bombardirati sirotinju u dalekim zemljama. Najčešća meta politički nekorektnih žalaca američki je predsjednik Georg Bush. Vic o Bushu u kojem se lider najmoćnije države u povijesti prikazuje kao imbecil i neznalica postao je kliše, tako da nije rijetkost vidjeti isti geg ponovljen u više filmova. Primjerice, u estonskom filmu Frank i Wendy (Frank ja Wendy), produciranu u Joonisfilmu, što ga potpisuje skupina autora, ali pod supervizijom i s prepoznatljivim štihom čovjeka koji se bez ikakve rezerve može nazvati živim klasikom satiričnog animiranog filma Priita Pärna, Latviju bombardiraju do temelja jer ju je Bush zamijenio sa svojim stvarnim ciljem, Estonijom, »ali to je ionako isto«. Praktički istu stvar imamo u mađarskom filmu Kvart (Nyócker!) mladog autora Árona Gaudera, gdje je Bukurešt nastradao od američkih bombi jer je Bush pomiješao saveznicu Rumunjsku s Mađarskom, u filmu predstavljenom kao pobunjeničkom u odnosu na Sjedinjene Države. Ipak, najveća je vrijednost tog filma, oko čije smo se nagrade za najbolji europski film u žiriju vrlo brzo suglasili, to što jasno prikazuje multikulturno lice moderne Europe. Osobno mi se već pri prvom gledanju Kvarta svidjela jedna pojedinost; činjenica da je glavni lik mladi Rom. On pak nije prikazan kao primjerice Romi u Kusturičinim filmovima, kao netko egzotičan i stran, niti je romsko siromaštvo i marginaliziranost u društvu poslužila kao izgovor za filmski egzibicionizam u duhu Márquezove literature. Rom je ovdje samo jedan od nas, ni bolji ni gori ni drukčiji, on nije odnekud došao i nema se kamo vratiti — on je tu, dio svijeta kakav jest i krajnje je vrijeme da to prihvatimo, jedna je od poruka šarmantnoga filma, koji bi bio još uspješniji da su autori malo sabranije pristupili izradi scenarija. O veliku zamahu skandinavske animacije posvjedočio je i šved-ski Među trnjem (Bland tistlar) bračnog i autorskog para Lotte i Uzija Geffenblada. Film pokazuje visoku vizualnu kulturu i darovitost ženskoga dijela tandema, što uz to majstorski vlada tehnikom kolaža do mjere da je se katkad može usporediti sa bravurama Terryja Gi-lliama. Istodobno to je topla priča koju je napisala muška autorska polovica, koja govori o odrastanju, o strašnom pritisku okoline kojoj su izloženi daroviti mladi ljudi i prije svega o odgovornosti, složenosti pa i umjetnosti toga da se bude dobar roditelj tako da se izgradi čvrsto prijateljstvo i razumijevanje s vlastitim djetetom. Očev je lik u filmu sve ono što Terkelovi roditelji nisu.

Iskoristiti prednost

U festivalskim kuloarima načuo sam da »Zagreb već ima previše festivala pa što će mu još i ovaj«. Sigurno da se na festival moglo dovesti neke druge važne filmove koji su proizvedeni u posljednje dvije godine; organizacija, a pogotovo medijska popraćenost, mogla je možda biti bolja, ali zamisao festivala jednostavno je izvanredna. Ne treba biti prorok pa najaviti da će se već za nekoliko godina broj animiranih dugometražnih filmova izjednačiti s brojem igranih. Ako Zagreb ne iskoristi prednost koju je sada stekao organizirajući prvi festival dugometražnog animiranog filma u povijesti, to će sigurno učiniti netko drugi. Stoga, ako zbilja ima previše festivala (što ja dakako ne znam), onda su vjerojatno neki drugi, a ne ovaj, višak.

Midhat Ajanović Ajan