U SJENI SLAVONSKOGA HRASTA

U SJENI SLAVONSKOGA HRASTA

Ovih dana i pojedinci i ustanove — od osnovnih i srednjih škola, preko nakladničkih kuća, dnevnih i tjednih novina do gradova — natječu se u obilježavanju stotoga rođendana pisca i akademika Dragutina Tadijanovića. Iako su i svi dosadašnji Tadijanovićevi rođendani bili povod za okupljanje i slavljenje, ovaj je jedinstven. Njegova jedinstvenost potječe iz stvarne i simbolične veličine broja 100, koji izaziva i divljenje i poštovanje. Sjetimo se samo koliko puta kažemo kad želimo nešto naglasiti sto sam ti puta rekao, u narodu tko zna otkada za nekoga tko je osobito marljiv i spretan kaže se da ima stotinu ruku, dok se u starome perzijskome pjesništvu za lijepu i naročito obdarenu ženu znalo reći kako ima stotinu vlasi. Osim u politici i čuvenih sto dana vlade, brojka 100 našla je svoje mjesto i u nakladništvu, pa ćemo naći knjige od sto soneta, sto priča, sto djela, sto savjeta, sto načina… I naš slavljenik u svojem je opusu već odavno uknjižio stotinu — nekoliko stotina pjesama, pa i stotinu knjiga — od prvotisaka, preko izabranih do ponovljenih izdanja, a danas evo i stotinu ljeta. Uzbuđenost koja se osjeća na svakome koraku govori da je riječ doista o velikome događaju, koji je odavno izišao iz okvira privatnosti, te postao društvenim vlasništvom. U prvome redu to je veliki događaj za hrvatsku književnost, kojoj Tadijanović pripada od prve svoje objavljene pjesme još davne 1922. godine. Danas ta ista književnost prvi put ima sreću pozdraviti u svojim redovima jednoga stogodišnjaka. Taj njezin član samo je pet godina mlađi od prvoga našega Društva književnika. Ako ćemo pravo, samo je jedna kulturna ustanova po godinama jača od našega slavljenika, a to je Matica hrvatska — dakako, ne zaboravljajući pritom i na nešto mlađu Akademiju. Istodobno naš je slavljenik samo deset godina mlađi od još jedne prevažne kulturne institucije, a to je Kazalište i njezino moderno zdanje iz 1895. No, zato je za isto vrijeme moderna zgrada Nacionalne i sveučilišne biblioteke na trgu Oca hrvatske književnosti nekoliko godina mlađa od našega slavljenika i danas je reprezentativan primjer naše secesije. Sve te institucije — Matica, Akademija, Kazalište, Društvo hrvatskih književnika te Nacionalna i sveučilišna knjižnica — dakako, imaju prevažnu ulogu za nacionalnu kulturu, znanost i umjetnost. Iza njih stoji golem rad i brojna djela koja su stvorila nacionalnu tradiciju, očuvala i širom svijeta pronijela hrvatski duh i ime. U svakoj od njih brojni pojedinci, među njima i pjesnik iz Rastušja, pjesnik iz Hrvatske sa srebrnim prstenom na ruci — Dragutin Tadijanović. No, svojim pjesmama, uredničkim radom, vođenjem Akademijina Instituta za književnost, tajničkim i predsjedničkim poslovima u DHK i u MH, a ponajprije susretima s čitateljima na brojnim tribinama, te redovitim druženjima s prijateljima i poklonicima svakoga četvrtog dana mjeseca studenoga — Dragutin Tadijanović i sâm je postao ustanova, jedan od stupova našega književnog i društvenog života. Uostalom, nimalo slučajno, on je pjesnikom–institucijom, jednako kao i klasikom i legendom naše književnosti nazvan prije još tridesetak godina. Zato se svi moramo osjećati pomalo povlašteno što smo i mi Tadijanovićevi suvremenici, što rastemo i mijenjamo se u sjeni toga velikoga slavonskog hrasta.

Vinko Brešić