Vijenac 304

Naslovnica, Razgovori

Mani Gotovac, intendantica Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci

Teatar nije proizvodnja čavala

Prijedlog novoga kazališnog zakona brine se samo o jednom kazalištu, jasno uvijek pod političkim nadzorom. Riječ je dakako o HNK u Zagrebu, koje s 51% financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Ostala nacionalna kazališta kao da ne pripadaju Republici Hrvatskoj i kao da nisu nacionalna. Ministarstvo ne preuzima nikakvu obvezu. I to u zemlji koja propagira regionalizam, opet po uzoru na Europu. Ovaj prijedlog zakona zrcali licemjernost koja nažalost vlada našom Hrvatskom

Mani Gotovac, intendantica Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci

Teatar nije proizvodnja čavala



Prijedlog novoga kazališnog zakona brine se samo o jednom kazalištu, jasno uvijek pod političkim nadzorom. Riječ je dakako o HNK u Zagrebu, koje s 51% financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Ostala nacionalna kazališta kao da ne pripadaju Republici Hrvatskoj i kao da nisu nacionalna. Ministarstvo ne preuzima nikakvu obvezu. I to u zemlji koja propagira regionalizam, opet po uzoru na Europu. Ovaj prijedlog zakona zrcali licemjernost koja nažalost vlada našom Hrvatskom


Možete li se osvrnuti na proteklo vrijeme što ste ga proveli na čelu HNK Ivana pl. Zajca? Koje su najvažnije promjene koje ste uveli u rad kuće?

— Tijekom duga niza godina pitala sam se kako bi se u 21. stoljeću mogao pokrenuti teatar koji se zove Hrvatsko narodno kazalište? Ambiciozan upit, znam, ali valja nam ga postaviti. Otvarala sam ga u tisku, u bilješkama, u razgo-vorima. Čitala sam Georgija Para, uspoređivala s Miletićem. Množila su se pitanja. Zaključka nije bilo. Nema ga ni danas, ali postoje neke naznake, možda zamuckivanja. Ona se mogu iščitavati iz repertoara, a još više iz načina na koji se promišlja i igra, pjeva i pleše na pozornici HNK Ivana pl. Zajca. To su ujedno promjene koje sam donijela teatru u Rijeci. Navest ću tek nekoliko podataka. Život teatra u Rijeci ponajprije pokazuje punu svijest o kraju Gutenbergove galaksije kao i o kraju teška i ponajprije zahtjevna racionalnog teatra. Nismo usidreni u tradicijama književnoga govornog kazališta. Nazočna je potom svijest da teatar više nije središnji masovni medij i da valja uvijek iznova tražiti načine kako medije privući k njemu. Ne zavaravamo se. Ne stidimo se reklamirati svoju kuću. Ona to napokon i zaslužuje. Potvrđuju nam to brojni pozivi iz Europe. Nadalje, ne tražimo put do gledališta kao kolektivnih anonimusa, nego do svakoga gledatelja pojedinačno. Živimo u svijetu individualizma i taj svijet propitkujemo na sceni. Imamo uvijek u vidu uzrečicu Petra Brečića da je »kazalište od svega svemu bliže«. Naše je kazalište pritom, rekla bih, javno u smislu Mnouchkinove i demokratsko u poštivanju različitosti današnjih estetika. Slažem se s Lehmanom kada ukazuje na to da je kazalište masivna i zastarjela ustanova, ali da još, začudo, nalazi svoje mjesto u društvu. Kaže on doslovce »kazalište ispunjava svoju funkciju, koja je povezana baš s njegovim nedostacima«. Koristim se slabostima i vrlinama teatra, a to znači kako uvijek polazim od činjenice da je teatar onaj dio života koji umjetnici i gledatelji provode zajedno, u istom prostoru, zraku, sekundi... Emisija i recepcija događa se istodobno. Riječko gledalište broji oko sedamsto gledatelja. I to svake večeri novih sedamsto. Imamo ansambl od tristotinjak osoba. Valja iznaći one autore, dakle redatelje, glazbenike i pisce, koji mogu pokrenuti međusobnu životnost cijeloga tog velikog skupa.


Kako birate autore i naslove?

— Što danas u kazalištu, i kako, »može biti svima od svega bliže?« Počela bih iz negacija. Počela bih s pitanjem: čime smo svi skupa zasićeni u svakodnevici? Politikom, nasiljem, laži, licemjerjem, šundom... Takve inicijalne teme, ma koliko i kako ih teatarski oblikovali, po mom mišljenju, teško mogu više pokrenuti kreativni naboj u teatru. Sljedeće je pitanje: što nam u životu najviše nedostaje? O čemu se ne usuđujemo govoriti? Koju duševnu bol bolujemo? Što može sjediniti publiku i pozornicu? Može li teatar, koji je uvijek u nekoj kontrapoziciji, ponuditi ono što muškarcu i ženi u svakodnevici nedostaje? Rekla bih da može. Ali to onda zacijelo nije politički teatar, ni teatar okrutnosti, ni komercijalni teatar, ni teatar visoko akademske uznositosti, ni elitni, ni šund–teatar. Koji dakle? Onaj koji će ponajprije emocionalno, a potom i mentalno, sjediniti publiku i pozornicu. Običan stisak ruke. Pažnja. Osluškivanje drugoga. Prepoznavanje svojih skrivenih emocija i otkrivanje sličnih u onima koji su nam bliski. Otkrivanje na sceni upravo onih pojava o kojima rijetko govorimo u životu, a koje nas tište. One će nam se na sceni pokazati iz drukčijeg izokrenutog ugla, otkrivat će nam nešto što o sebi ne znamo ili jedva naslućujemo, što skrivamo, što nas tišti... Tomu valja hrabro ući u trag, istraživati. I to ne na konvencionalan način, nego na način ponajprije stvaralački, a opet prepoznatljiv danas i ovdje. To nije lako, ali to je naš put. U taj smo posao krenuli ovdje u Rijeci.


Što to znači u praksi?

— Primjerice, ako igramo Zrinjskog, onda 2005. ne pozivamo gledatelje u boj, nego pokazujemo patnike jedne obitelji, pokazujemo emocije dvoje mladih i zaljubljenih, koji ni krivi ni dužni moraju umrijeti... Predložila sam da na plakatu budu golub i golubica, a ne mačevi, krune, grbovi... Ako igramo Galeba, ne govorimo o bezdušnosti svijeta u kojem živimo. Naprotiv, scenski propitujemo osjećaje osoba koje uvodi Čehov, posvećujemo punu pozornost svakom licu posebno, a to gledatelj odmah prepozna, osjeti... Ako postavljamo mjuzikl, ne skidamo s videokaseta poznate i proslavljene režije, ne ponavljamo tuđe izume, nego sami iznalazimo drukčije i nove putove mjuzikla koji je u svezi s nama, s našom glazbom... Kada pjevamo bajku o Jalti, tumačimo je kao svijet naive — poput naivnoga slikarstva — s elementima šale i smijeha na običaje i navike iz vremena komunizma. Bez gorčine, bez velike geste, glamuroznih ideja... Kada igramo Carmen, ne mislimo kako moramo poštivati svaku notu partiture. Onaj koji to želi neka sluša CD, lista partituru ili gleda neku prastaru videokasetu. Mi, nakon Brookove Carmen, koja je obišla svijet, želimo otkriti dramu koja se događa između četvoro ljudi, i to onih iz Carmen, ali i onih na sceni, želimo pokazati svaku njezinu pojedinost, kreirati svijet u koji je upala kreativna i slobodna tuđinka, jasno, osuđena na smrt. Možda bi se moglo reći kako je riječ o stanovitim naznakama neoromantične kazališne zamisli. Kako Benjamin kaže, »vječno vraćanje novoga«. U svakom slučaju HNK Ivana pl. Zajca postaje ono što se u Europi zove narodno kazalište inovativnih zahtjeva, za razliku od nacionalnih kazališta tradicionalnih zahtjeva. Mi dakle ne mislimo etablirano. Ne vjerujemo da je kazalište 19. stoljeća najuspješnije kazalište 21. stoljeća. Znamo da postoji mnogolikost novoga današnjeg kazališnog krajolika. Istražujemo ga bezbrojnim i različitim očuđujućim scenskim sredstvima. Pritom uvijek mislimo da kazalište stvaramo za Rijeku, grad Srednje Europe i Sredozemlja, grad koji čuva svoju urbanost i koji je otvoren za sve otvorenosti... To su prepoznali naši, ali i gledatelji kod kojih gostujemo. Naše su predstave uvijek prepune i kod kuće i na gostovanjima u zemlji i inozemstvu.


Što biste još željeli postići do kraja svog mandata?

— Htjela bih da naši ansambli rade s Bobom Jelčićem, Paolom Magellijem, Diegom Debreom, Tomijem Janežićem, Kuršonovasom, Mindaugasom... Htjela bih da dirigira maestro Bareza, hjela bih da uspijemo istraživati romantični i neoromantični repertoar u drami, operi i plesu, htjela bih da različite projekte opere, drame i plesa stvaraju sami naši ansambli, a ne da se uredno ponavlja ili kopira već tisuću puta ponovljeno, reproducirano, viđeno... Htjela bih da svi zajedno i dalje osjećamo tu aktivnost za neobično. Htjela bih da nastavimo intenzivnu suradnju s Europskom konvencijom, u čijem je članstvu naše kazalište. Htjela bih da se iznađe novac te da i operne predstave mogu gostovati tamo gdje su pozvane, a ne da odustaju od gostovanja jer nema novca za put. Htjela bih da naši sponzori i donatori prihvate činjenicu kako ulažući u kaza-lišnu umjetnost ulažu u dobrobit zaposlenika — gledatelja, njihove duhovne i duševne prostore, pa prema tome i u dobrobit svoje tvrtke. Htjela bih da sve to zajedno otvara stalno kazališne i druge obzore kako našim djelatnicima i umjetnicima tako i našem gledateljstvu. Želim ostvariti suradnju s velikim japanskim koreografom Yamamotom.


Kako ocjenjujete suradnju s drugim kazališnim kućama u Hrvatskoj i gdje vidite mogućnosti njezina daljeg razvoja?

— Ta bi suradnja funkcionirala kada bi bili u pitanju samo umjetnici. Ali za nju je potreban novac. A o tom novcu baš najmanje brine Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Unatoč tome što mu je to jedna od primarnih zadaća.


Kako komentirate prosudbu da kazališna poetika Branka Brezovca nije primjerena nacionalnoj kazališnoj kući?

— Tu prosudbu izgovorila je predsjednica Kulturnog vijeća za kazalište pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Kad je analizirate, ustanovit ćete tko zapravo sjedi u takozvanim kulturnim vijećima. Dakle, europsko kazalište službeno, na razini ministarstava, razlikuje, kao što sam napomenula, nacionalno kazalište tradicionalnih težnji i ono inovativnih namjera. I jedno i drugo podjednako financiraju država ili regija. HNK Ivana pl. Zajca, da je kojom srećom već u Europi, službeno i stručno bilo bi imenovano nacionalnim kazalištem inovativnih namjera. Tko bi onda postavljao pitanja o tome smije li ili ne režirati redatelj Brezovčevih kazališnih nadahnuća? Predsjednica Vijeća Ministarstva kulture nije upoznata s činjenicama struke. njezine spoznaje o HNK–ovima završavaju spoznajama iz 19. stoljeća ili neprimjerenim socrealističkim američkim iskustvima. Kada bi bila upućena u djelovanja kazališta primjerice u našoj neposrednoj blizini, Italiji ili Sloveniji, ona bi već shvatila da joj se najbolje zatvoriti u konzervu i na njoj napisati: ne biraj me. Ali ona se svojim neznanjem dodvorava političarima kojima takve konzerve odgovaraju. Traže ih svijećom. Ne stvaraju im probleme. Zamislite kada takvi uđu još i u upravna vijeća.


Kakvu predstavu Gospode Glembajevih očekujete od toga redatelja?

— Dekonstrukciju i novu konstrukciju. Očuđujuća scenska sredstva. Težnju muzikaliziranju. Puna gledališta.


Kakva su vaša iskustva u radu sa Severinom na projektu Karolina Riječka?

— Ona je vrlo radišna osoba profesionalnoga ponašanja.


Neki kažu da je odluka o Severininu angažmanu donijeta iz komercijalnih, a ne iz umjetničkih razloga. Kako odgovarate na to?

— Severina je glumački nadarena. To dokazuje ansambl s kojim je radila, redatelji koji je biraju, kritičari koji su o njoj pisali, filmski umjetnici s kojima je snimala u Sarajevu i kazališni s kojima radi u Ljubljani.


Kako opravdavate odluku da se jedna od najzahtjevnijih uloga hrvatske dramske literature daje pjevačici bez ikakva kazališnog obrazovanja i s minimalnim kazališnim iskustvom?

— Prvo, navest ću vam samo jedan u nizu svjetskih sličnih primjera: Hamlet redatelja Eiumentasa Nekrošiusa drži se jednom od najboljih predstava u Europi i svijetu s kraja osamdesetih godina. Ulogu Hamleta igrao je najpoznatiji litavski estradni pjevač. Drugo, prvu barunicu Castelli u povijesti hrvatskoga glumišta igrala je nepoznata učiteljica Leposava Kangrga. Prvi put zakoračila je scenom upravo kao barunica Castelli. Nastupila je i pod novim umjetničkim imenom i prezimenom — Bela Krleža. Bilo je to 1929. Akademija za dramsku umjetnost osnovana je prema zamisli Branka Gavelle 1950. Bela Krleža igrala je barunicu Castellicu gotovo pola stoljeća. Treće, redatelj koji režira Krležinu Gospodu Glembajeve zamislio je predstavu kao glazbenu predstavu. Na mjestu barunice Castelli tražio je osobu koja zna pjevati. Četvrto, Severina, osim što je glumački darovita, iskustveno jest Castellica naših dana. Sama po sebi. Cijelom svojom pojavom. Redatelj upravo želi pokazati tko su Glembajevi danas. Severina nije kazališno obrazovana. Ona je jednostavno prirodno nadarena. Ali umjetnost nije znanost.


Dovodite li time u pitanje samu Akademiju dramske umjetnosti?

— Posebno naglašavam kako time dakako ne dovodim u pitanje vrijednost i rad Akademije, koju visoko cijenim. Poziv estradnim zvijezdama uobičajen je u kazalištima cijeloga svijeta. Upravo u čast Akademije na našoj je riječkoj pozornici uzorita glumica i profesorica na Akademiji gospođa Neva Rošić proslavila pedesetogodišnji jubilej. I to nakon što je punih šesnaest godina nijedan teatar nije pozvao da bilo što zaigra. Zašto? Zato što ide u red najboljih. Ona nije dobila Nagradu hrvatskoga glumišta. Zašto? Jer najbolji su uvijek odbačeni, barem u Hrvatskoj. Mali, sitni i gromoglasni spajaju se u moćne klanove i uništavaju najbolje. Prisjetite se onoga kruga u Danteovu paklu, gdje svakoga tko po svojim vrijednostima izviri iz dnevnog užasa svi ostali ujedinjeno povlače natrag u zajednički užas. To je Nevin slučaj. Nemojte misliti da slično nisu prolazili i ne prolaze i drugi naši scenski izvrsnici poput Fabijana i Filipa Šovagovića, poput Laste, Bobana, Alića, Mire Furlan, Dragana Despota i brojnih drugih. Svi s u oni mahom završili Akademiju. Pa zašto se za njihove sudbine ne bore naši životni i kazališni epizodisti? Oni koji se nisu potvrdili ili proslavili ni jednom ulogom naprosto omalovažavaju velike i mašu papirom diplome. Slave li tim papirom ili vrijeđaju vlastitu Akademiju?


Koliko su ravnatelji Drame, Talijanske drame, Baleta i Opere HNK Ivana pl. Zajca samostalni u radu, a koliko djeluju prema vašim odlukama?

— Zajedno smišljamo i stvaramo teatar, pomno osluškujući jedan drugoga.


Zašto ste svojedobno u HNK Split, a sada u HNK u Rijeci, dokinuli bijeli balet?

— Bijeli balet iziskuje golem novac s kojim ne raspolažem. Staša Zurovac i ja dogovorili smo se da ćemo se baviti suvremenim plesom, a pozivati na gostovanja bijeli balet i time zadovoljiti onaj dio publike koji voli gledati upravo bijeli balet. Tako i činimo.


Podupirete li stvaranje nacionalnoga baletnog ansambla?

— Apsolutno.


Smatrate li da je dovoljno da vaša kuća ima jednu plesnu premijeru, tj. jednu novu koreografiju u sezoni?

— To je posve kriva pretpostavka, jer brojne predstave u našem kazalištu rade dramski, operni i plesni ansambl zajedno. Mi smo cjelovita umjetnička kuća. Plesni ansambl tako redovito nastupa u operi, mjuziklima, često i u drami, primjerice u Lorkinim Krvavim svatovima. njihova zadaća u Jalti posve je jednaka zadaćama ostalih ansambala. njihovo sudjelovanje u Carmen ili Turčinu u Italiji ravnopravno je sudjelovanju ansambla opere. I mogu dalje nabrajati. U Glembajevima primjerice očekuje ih umjetnički angažman, kao što to očekuje i ansambl drame i opere. U davna vremena te su se umjetničke grane posve razdvajale tvoreći odvojena i samostalna tijela. Mi međutim iskušavamo suvremeno kazalište. Ono ne poznaje te razlike. To je samo jedan od zastarjelih načina mišljenja o narodnom kazalištu. Netočno je stoga da plesni ansambl Rijeke rijetko nastupa. Naprotiv, oni nastupaju gotovo svaku večer. Ako me pak pitate o samostalnim premijerama plesnoga ansambla HNK Ivana pl. Zajca, one su odista nedovoljne. Ali tu zadiremo u kobna pitanja. Prvo je financijske naravi, a drugo prostorne. Financijski imate dvije mogućnosti u rukovođenju Hrvatskim narodnim kazalištem: jedna je imati mnogo premijera, ne brinuti se o njihovoj umjetničkoj razini ni o broju gledatelja. I upasti u dugove. To je učinio moj prethodnik. Gradu je ostavio dug od četiri milijuna i dvjesto tisuća kuna, što je s obzirom na proračun Rijeke veći iznos nego onaj koji je napravio Mladen Tarbuk u Zagrebu. Taj je gospodin zbog toga napredovao u karijeri. Druga je naprotiv mogućnost izvoditi manje premijera, uvijek s visokim umjetničkim kriterijima i s punim gledalištem. Izabrala sam taj put. Nemam dugova, imam puna gledališta. Kako stvari u nas idu, zasigurno ću biti kažnjena. Valja nam naime već jednom shvatiti kako financijski stoje stvari u našim kazalištima. Opera je najskuplja umjetnost na svijetu. Valja skupo platiti njezine premijere i izvedbe. Slično je i s plesnim predstavama, a osobito mjuziklima. Ne mogu se skrivati financijske činjenice, a onda optuživati ravnatelje ili zbog dugova ili zbog manjeg broja izvedbi. Treba reći da je car gol, pa onda vidjeti što ćemo i kako. Ali mi se i tu ponašamo licemjerno. Najgore je pak da o tim konkretnim pitanjima ne misli i ne promišlja Ministarstvo kulture. Ne bi li to bilo jedno od bitnih pitanja s kojima bi se morao napokon suočiti pomoćnik ministra za kazališta? Ne bi li se time trebao baviti prijedlog novoga zakona? Kao i bezbroj pitanja koja odvojeno, svako za sebe, nameću opera, i drama, i ples. I opet svi oni zajedno. Ne bi li to bila primarna zadaća zakona o kazalištu? Naime, ako je taj zakon uopće zakon o kazalištu? Drugo je pitanje, rekoh, prostorne naravi. Zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca građena je kao teatro stagione. To znači da nema pokusnih dvorana. Građena je za goste, za predstave, ne i za pokuse. Uglavnom, ima samo pozornicu. Jednu. Na tu jednu pozornicu reflektira pet ansambla, i to: hrvatska drama, talijanska drama, opera, ples i simfonijski orkestar. Kada zbrojite dane igranja i pokuse na jedinoj pozornici, godina bi morala imati tisuću dana da zadovolji sve umjetničke potrebe svakoga pojedinog ansambla i svih njih zajedno. E, ali godina ima oko dvjesto dana kada se odbiju praznici, odmori, nedjelje... I sada smo već u području fizike.


Kako komentirate praćenje hrvatskog kazališta na Hrvatskoj televiziji?

— Trenutno nitko na televiziji nije ozbiljno zainteresiran za kazalište. Takva bi novinara ili kritičara tek trebalo izabrati. Vrijedni novinari vezani su uz književnost, film, likovnu umjetnost... Nešto žuto, s prezimenom, čini mi se, Čvorak, bavi se u nekom televizijskom žutilu i teatrom. Televizija se mora ozbiljno suočiti s pitanjem kazalištarca–znalca. Imaju pravo teoretičari koji tvrde da je kazalište još, unatoč svemu, od prvorazredne društvene važnosti.


Kako gledate na odnos kritičara i kazališnih kuća i umjetnika? Karijeru ste počeli kao kritičarka, ali ste kao intendantica u Splitu znali ući u vrlo žestoke sukobe s kritičarima u kojima su padale i teške riječi... Kakva su bila vaša kritičarska iskustva?

— Pogriješila sam u Splitu. U odnosu na istinske kazališne kritičare. Reagirala sam upravo onako kako su se prema meni prije ponašali pojedini kazališni umjetnici. Kada sam se sama bavila kritikom. Bio je to uvjetovani refleks. Potpuno pogrešan. To nisam ponovila, i neću. Poštujem nadarenu i ozbiljnu kritiku, bila ona negativna ili pozitivna. Gnušam se neargumentirana vrijeđanja u teatru kao i u životu.


Kako komentirate prijedlog o uvođenju upravnih vijeća u kazališta?

— Kao prisjećanje na staljinizam. U kazalištu kao nadzorna tijela već sada postoje brojna kulturna vijeća, i to pri Ministarstvu, zatim pri svakom poglavarstvu svakoga grada. Sada se ta politička tijela žele uvući u sam mehanizam, u srce, u kreativni rad teatra, proširiti se u njemu poput metastaza. Uskoro ih vidim i u operacijskoj dvorani, gdje se brinu o kirurškom zahvatu na bolesniku, ali ne vide štakore oko sebe. Te članke zakona mogla je smisliti samo samoupravno i komunistički zasukana i neznalačka glava, koja iznad svega mrzi kazalište. Zato valjda taj čuveni prijedlog zakona i potpisuje anonimac. I to u zemlji koja propagira transpa-rentnost. Zato je on u potpunoj suprotnosti s europskim kazališnim zakonima ili običajima. I to u zemlji koja se bori za svoj put u Europu. Ali taj prijedlog zakona nije nakazan i čudovišan samo po upravnim — čitaj političkim vijećima, nego i po brojnim ostalim točkama. Spomenut ću samo da se on brine samo o jednom kazalištu, jasno uvijek pod političkim nadzorom. Riječ je dakako o HNK u Zagrebu, koje s 51% financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Ostala nacionalna kazališta kao da ne pripadaju Republici Hrvatskoj i kao da nisu nacionalna. Ministarstvo ne preuzima nikakvu obvezu. I to u zemlji koja propagira regionalizam, opet po uzoru na Europu. Vidite li kako ovaj prijedlog zakona zrcali licemjernost, koja nažalost vlada našom Hrvatskom. Prijedlog je zakona naime centralistički, komunistički, nejasan, neprovediv, nepopravljiv. Štoviše, rekla bih da nema velike razlike između zatvaranja kazališta kao umjetničkih ustanova i provođenja predloženoga zakona.


Što mislite o ulozi poslovnoga ravnatelja u kazalištu i ovlastima koje bi on trebao imati u odnosu na intendanta?

— O ulozi poslovnoga ravnatelja mislim sve najbolje, samo u pravom smislu toga pojma. Imala sam dobre poslovne ravnatelje i u Splitu i imam u Rijeci. Ali oni su uvijek služili umjetnosti — jer kazalište jest umjetnost. Jadna je ona zemlja koja ne cijeni svoje umjetnike i ne pomaže im. Još je jadnija ona koja kazališnu umjetnost stavlja u razinu tvorničkih djelatnosti. Davno je već Bakarić rekao da je teatar isto što i proizvodnja čavala. Zar nam to Bakarićevo stajalište danas piše novi kazališni zakon? Kako se onda možemo kandidirati za Europu? Prema novom prijedlogu zakona i poslovni je ravnatelj samostalan samoupravljač i nije odgovoran za umjetničke zadaće kazališta.


Smatrate li da s glumcima, pjevačima i plesačima treba sklapati ugovore na određeno ili neodređeno vrijeme?

— Smatram da je dobro ono što se provodi već desetljećima u svijetu. Tamo naime svaki intendant ili ravnatelj mora ponuditi najprije detaljan program, potom suradnju onim kazališnim umjetnicima koji žele surađivati u njegovu programu. Oni samostalno odlučuju o ulasku u ansambl na temelju umjetničkog programa. Ukoliko je to i njihov osobni umjetnički izbor, potpisuju ugovor. Potom zajedno stvaraju svoje kazalište tijekom četiri godine. Nakon isteka mandata idu dalje, zaokupljaju se novim kazališnim projektom, odnosno prihvaćaju novi program. Ukoliko ih nitko ne pozove, moraju kao i u Europi biti socijalno osigurani, dok im se ne ponudi novi posao.


Može li se pomiriti težnja kazališnih djelatnika za socijalnom sigurnošću i potreba kazališta da za svoje projekte slaže najbolju moguću ekipu?

— Jasno da može. U početku bilo bi mukotrpno, ali jednom će se nužno sve to pokrenuti, dakako ne prema predloženom zakonu.


Što napraviti s onim pjevačima koji su još daleko od dobi za mirovinu, a kvaliteta njihova pjevanja pala je ispod razine nacionalne kazališne kuće?

— Komisija stručnjaka valja utvrditi da je tomu tako. Potom, ako je riječ o velikom opernom pjevaču ili pjevačici, oni do mirovine ostaju u kazališnoj kući kao nacionalni prvaci. Oni predstavljaju svoju kuću, njezine uspone, prošlost, umjetnički kontinuitet... Ako je pak riječ o epizodistima, oni bi valjda potražili drugi posao u kazalištu ili izvan njega.


Razmišljate li o mogućem budućem umirovljenju ili vam je strana ideja da za nekoliko godina odete iz kazališta?

— Dok budem mogla disati, neću napustiti teatar. Posve je pritom svejedno hoću li se njime baviti kao intendantica, kao teatrologinja ili kritičarka. Brojni započeti spisi, ogledi ili kritike o teatru, o intendanturi, o utjecaju politike, o Teatru &TD, o kazalištima u Splitu, Dubrovniku i Rijeci, čekaju me u računalu. Vratit ću se kritici. Teatar je također kritika svijeta ili društva u kojem živimo, pa i onda kada se pita o intimnom životu pojedinca. Meni je pak najmanje važno s kojega se mjesta bavim teatrom, s vrha ili s dna hijerarhijske ljestvice. Meni je teatar iz bilo kojeg kuta uvijek u središtu zanimanja.


Razgovarao Zlatko Vidačković

Vijenac 304

304 - 10. studenoga 2005. | Arhiva

Klikni za povratak