Štreberska vježba

Štreberska vježba

Riječ je o filmu brojnih tematsko-žanrovskih preokupacija (koji posljedično većinu vremena balansira između znan–fana, trilera i psihološke drame) i posebice, što je još dojmljivije, brojnih tematsko–motivskih prethodnika

Jedan od onih filmova u kojima ništa nije onakvo kakvim se čini na prvi pogled spojio je njemačkoga redatelja Rolanda Susa Richtera i zanimljivog scenarista Michaela Cooneyja (poznatoga po agatakristijevskoj murder–mystery slagalici Identitet) te obećavao svakako intrigantnije ostvarenje. Doduše, riječ je o filmu brojnih tematsko–žanrovskih preokupacija (koji posljedično većinu vremena balansira između znan–fana, trilera i psihološke drame) i posebice, što je još dojmljivije, brojnih tematsko–motivskih prethodnika — zavodeći na pomisao kako je riječ o djelu o putovanju vremenom u kojem će postupci iz prošlosti definirati sadašnjost dotiče se Jacketa i 12 majmuna; manipulacija sjećanjima odnosno raznorodnim stvarnostima podsjeća pak na Domino efekt; rabi čak i sjećanja kao otvorenu osnovicu radnje poput Mementa. Tu su i Matrix, Jakobova ljestvica užasa, Donnie Darko, Šesto čulo, Uljezi i mnogi drugi naslovi, no većini Izbrisana sjećanja ne uspijevaju parirati, a kamoli nadmašiti ih. U svakom slučaju, glavna misija filma jest izigrati sva očekivanja gledatelja, no teško da se može ustvrditi kako se backtrack scene uklapaju nakon ne odveć originalna ni napeta raspleta. Naime, suvišna je potreba tijekom gledanja truditi se posložiti kockice priče jer one proizvoljno služe filmašima kako bi manipulirali gledateljima i obratima, te nema koherentnih i suvislih natuknica putem kojih bi publika mogla pogoditi konačni ishod. Riječju, Izbrisana sjećanja ne igraju pošteno; te vraćanje filma unatrag ne otkriva ništa dublje ili novo iz jednostavna razloga što je riječ o ispraznu, plošnu i senzacionalistički šminkerskome filmu koji vuče na zaključak kako u konačnici nije ništa više od štreberske vježbe u sastavljanju komadića puzzlea — samo još jedan minoran, nezapamtljiv trilerčić izišao na DVD–u. Ipak, ljubitelji ovakvih filmova ne bi se trebali odveć razočarati — pri gledanju film uspijeva zadržati pozornost publike, nije mlitav ni dosadan, a u plusove se svakako može ubrojiti i kreativna vizualnost te donekle atmosferičnost uratka, baš kao i glumački nastupi uvijek ugodna Stephena Reae, potom Sare Polley i Piper Perabo u sukobljenim anđeo i vrag osobnostima, kao i Roberta Seana Leonarda (još najpoznatijeg iz Društva mrtvih pjesnika, iako je nedavno snažnu ulogu ostvario u filmu Tape Richarda Linklatera) i sve boljega Ryana Phillippea, koji se sve više dokazuje kao ozbiljan glumački aspirant, a manje ljepuškasti baby–face.

Katarina Marić