SAJAM

Godinama već pratim što i kako novine pišu o frankfurtskom sajmu knjiga. I, došao sam do vrlo neobična zaključka: jedni listovi tretiraju taj sajam kao događaj od prvorazredne važnosti, a drugi jedva da ga i spomenu. Isto vrijedi i za radijske stanice i za televizijske kuće: jedni raspale iz sve snage, a drugi tek nešto promrse kroz zube. A što je još čudnije, novine koje larmaju i novine koje šute nisu svake godine iste. List koji je lani opisivao sajam kao događaj u rangu čovjekova spuštanja na Mjesec danas o njemu nema ni retka; i obratno, list koji se lani jedva udostojio zabilježiti tu manifestaciju, ove godine pada u nesvijest od ushićenja nad njom. Kad sam malo bolje razmislio, došao sam do zaključka da su razlozi za to vjerojatno ekonomski: onaj list koji je ove godine imao novaca da pošalje novinara u Frankfurt iz toga je troška nastojao izvući što veću protuvrijednost, pa sugerira čitateljima kako dobivaju vijesti iz sama središta svijeta. List koji nije imao mogućnosti da nekoga pošalje onamo pravi se kao da događaj i nije nikako važan. Tako ispada da sajam knjiga može biti i važan i nevažan, i presudan i ruban, već prema potrebi. Jer, mediji se ne bi usudili tretirati na taj način ni jedan drugi događaj: da je riječ o političkom skupu, znanstvenom otkriću ili prometnoj nesreći, nitko ne bi mogao tu vijest ni prenapuhati, niti prešutjeti. A sa sajmom knjiga je, eto, drukčije, tu može tko kako hoće.

Dugo sam se pitao zašto jedan isti događaj može biti i prvorazredno važan i izrazito nevažan, a da ni jedna od te dvije interpretacije ne bude ni posve istinita ni posve lažna. Sve dok nisam zapazio da se i sami pisci ponašaju slično kao i novine: za jedne je frankfurtski sajam središnji događaj u godini, dok drugi na njega sliježu ramenima i nikad ne odlaze onamo. Osobito su mi drugi bili zanimljivi, jer razloge onih prvih — onih koji hrle na sajam čim im se pruži prigoda — mogu lako razumjeti. Izbiva čovjek od kuće dva–tri dana, sastaje se s ljudima, tu se pojede, tu se popije, tu se popriča, a vidi se i zgodnih knjiga; to je dobar razlog da potegneš u taj blaženi Frankfurt. Ali, zašto oni drugi nikad ne idu onamo? Kad sam porazgovarao s nekolicinom pisaca koji ne odlaze na sajmove, počeo sam razabirati i njihove razloge, i ti su mi se razlozi stali činiti nekako ozbiljni i uvjerljivi. Jedni su tvrdili otprilike ovako: a koga ću se ja vraga tamo motati, moja faca i moja ovozemaljska pojava može samo škoditi prodaji moje knjige. Nisam lijep, nisam vješt komunikator, ono najbolje što imam u sebi stavio sam u knjigu, pa što ću onda kvariti dojam svojom prisutnošću? Ako knjigu zapaze, dobro su je zapazili, a ako ne zapaze, neće barem zapaziti ni mene! Drugi su pak govorili da im boravak na takvu sajmu izaziva psihičke tegobe. Jer, kažu oni, najprije se moraš suočiti s tim da je naš štand — hrvatski štand, ili štand nakladničke kuće kod koje si objavio knjigu — u onom svjetskom Babilonu silno slabo posjećen, slabije nego neka knjižara u Ilici (a te su uglavnom prazne). A onda, boraveći na tom štandu, imaš priliku i izravno promatrati reakcije čitatelja na vlastitu knjigu. Jedni je samo okrznu pogledom, drugi je uzmu u ruke i odmah ostave, treći čak slegnu ramenima ili naprave grimasu. I sad, kakav mazohist mora pisac biti da bi sve to promatrao? Napokon, treći su bili najuvjerljiviji i nad njihovim sam se argumentima najozbiljnije zamislio. Oni su mi tumačili kako ih one milijarde knjiga koje se na tom sajmu izlažu naprosto bace u depresiju. Čovjek, doduše, teorijski zna da se na svijetu piše i objavljuje strahovito mnogo knjiga, pa i da su mu zato slabi izgledi da u tom oceanu bude nekako jedinstven i uočljiv. Ali, kad se s tom masom knjiga susretne neposredno, fizički, onda to može biti bolno. Ako na svijetu ima toliko knjiga, onda ne samo da — po računu vjerojatnosti — mora biti takvih koje su zanimljivije i privlačnije od tvoga vlastitog djela, nego mora na tom sajmu postojati i takva knjiga koja obrađuje istu temu kojom se bavi i tvoj roman, i mora postojati i takva knjiga koja to čini mnogo bolje nego tekst nad kojim si ti probdio noći i u njega stavio najbolje svoje misli i osjećaje. I, zamislite sad pisca kako luta sajmom u strahu da će se s takvom knjigom susresti, da će mu ona na nekom od štandova dopasti šaka, i da će mu srušiti i posljednju iluziju o vlastitoj neponovljivosti. Pa, je li onda čudo što se pisac radije nekamo zavuče i udari po kobasicama i pivu, nego da reklamira svoje knjige ili da razgleda tuđe? I tako se pisci dijele na dvije skupine, one kojima je sajam prvorazredni događaj, i one kojima ne znači ništa. Dakako, među onima koji onamo ne idu ima i dosta takvih koji ne idu zato što ih nitko i ne zove. S druge strane, među onima koji odlaze na sajam ima takvih koji to čine preko volje i uviđajući sve loše strane toga putovanja. Ali, kad se sve uzme jedno s drugim, ispada da je za jedne pisce sajam nešto važno, a za druge nešto nevažno. I sad, ako je tko pomislio da to ovisi o tome koje novine ti pisci čitaju (one koje pišu o sajmu ili one koje ne pišu), neka zna da se prevario, jer uzroci su mnogo dublji. To stanje među piscima točno odrazuje stanje među potencijalnim čitateljima: ono što je piscima sajam, to su čitateljima knjige kao životna pojava. I doista, jednim ljudima knjige su važne i bez njih ne mogu, dok su drugima nešto sporedno što ih se uopće ne tiče.