Vijenac 304

Likovnost

Simpozij Alois Riegl 1905/2005, Museum für angewandte Kunst, Beč, 20 — 22. listopada 2005.

Rieglova divokoza

Proučavanje djela Aloisa Riegla iskoračilo je iz užih povijesnoumjetničkih krugova pa je on postao relevantan i izvan granica temeljne struke. Pokušaj predstavljanja odnosa povijesti umjetnosti s ostalim znanstvenim područjima bio je uspješan, no još nije postignut potpuni uvid u Rieglov univerzum

Simpozij Alois Riegl 1905/2005, Museum für angewandte Kunst, Beč, 20 — 22. listopada 2005.

Rieglova divokoza



Proučavanje djela Aloisa Riegla iskoračilo je iz užih povijesnoumjetničkih krugova pa je on postao relevantan i izvan granica temeljne struke. Pokušaj predstavljanja odnosa povijesti umjetnosti s ostalim znanstvenim područjima bio je uspješan, no još nije postignut potpuni uvid u Rieglov univerzum


Alois Riegl (1858–1905) počeo je publicirati 1885, kad je bečka škola povijesti umjetnosti iza sebe već imala podulju povijest. Rieglova nekonvencionalna pojava u okviru pluralizma duhovnih strujanja na izmaku 19. stoljeća osigurala je školi međunarodni ugled i uzdrmala temelje dotadašnje povijesnoumjetničke prakse. U razmatranju umjetničkoga djela Riegl je zahtijevao pretpostavljanje objektivnih kriterija svakoj subjektivnoj prosudbi (najbolji povjesničar umjetnosti za mene je onaj koji ne posjeduje osobni ukus), a umjetnički je obrt tretirao ravnopravno s takozvanim lijepim ili visokim umjetnostima. njegova je težnja prema otkrivanju zakonitosti razvoja povijesnoumjetničkih fenomena rezultirala nizom novih pojmova, koji su trajno obilježili empirijsku komparativnu znanost o umjetnosti.


Prividna zatvorenost

O Rieglovoj fluidnoj definiciji nadindividualnoga umjetničkog htijenja primjerena vremenu i njegovoj specifičnoj duhovnoj dinamici, koje potječe ljude na umjetničku proizvodnju (Kunstwollen), stručni krugovi raspravljaju i nakon posljednje smjene stoljeća. No, opori jezik i složen način izražavanja dugo su bili prepreka ispravnu vrednovanju širokih vidika intelektualca koji je, živeći u vremenu u kojem je to povjesničaru umjetnosti još bilo moguće, utjecao na društveni i kulturni život sredine. Riegl nije bio tek klasični kunsthistoričar, i kako se predugo smatralo, samo strog formalist. Sustav znanosti koji je razrađivao u svojim glavnim djelima (Stilfragen, 1893; Spätrömische Kunstindustrie, 1901; Das Holländische Gruppenporträt, 1902) bio je zapravo neočekivano otvoren prema drugim znanstvenim disciplinama. Barem su tako zaključivale brojne publikacije u posljednjim desetljećima, prava Riegl–industry (Arthur C. Danto) nezamisliva još sredinom prošloga stoljeća, kad je Riegl predstavljao tek jednog od protagonista bečke škole. Suhoparna faktografija kazuje da je Riegl 1887–1897. bio voditelj Odjela za umjetnost tekstila današnjega Muzeja za umjetnost i obrt, da bi 1897. postao redovnim profesorom povijesti umjetnosti na Bečkome sveučilištu. Od 1902. bio je intenzivno angažiran oko pitanja teorije i prakse zaštite spomenika, a prerana ga je smrt 1905. spriječila da usavrši svoju pojmovnu sistematiku.

Međunarodni simpozij u povodu stogodišnjice smrti potkraj listopada organizirale su četiri bečke ustanove s kojima je Riegl bio povezan — Austrijska akademija znanosti, Muzej za umjetnost i obrt, Sveučilište i Savezni zavod za zaštitu spomenika. Održan je u MAK–u, Muzeju koji je Rieglu značio toliko da je po njegovu napuštanju i odlasku na Sveučilište opisao sebe kao čovjeka koji je ostao bez zvanja. U dva dana i tri sekcije (Riegl u znanstvenome diskursu svoga vremena, Riegl i znanstvena praksa zaštite spomenika, O Rieglovoj aktualnosti) predstavljeni su radovi četrnaest znanstvenika, i to ne samo kunsthistoričara. Skupove o bečkoj školi već tradicionalno otvara Werner Hofmann, ne propuštajući spomenuti divokozu iz Rieglove dosjetljive metafore o promatraču daljina i skladne panorame s visina alpskih obronaka, kojemu pravi kaos stvori divokoza što mu u prednjem planu uskoči u kadar.


Prorok generacija kunsthistoričara

Rieglova uloga u ostvarivanju temelja za druge struke, primjerice za etnologiju (Reinhard Johler), kao i njegovo približavanje aktualnim metodskim premisama naizgled udaljenih disciplina kao što je nacionalna ekonomija (Georg Vasold), zatim pojam umjetničkoga htijenja — bilo da je riječ o njegovim refleksijama iz dvadesetih godina prošloga stoljeća (Jas Elsner), o odnosu prema europskoj znanosti i umjetnosti Rieglova vremena (Andrea Reichenberger) te o odnosu prema teoriji modernizma (Regine Prange), tematizirani su u prilozima koji navode na zaključak da Riegl nije bio prorokom samo iduće generacije povjesničara umjetnosti. Zaključak su poduprli referati u kojima se potvrđivala Rieglova aktualnost s obzirom na islamsku umjetnost (Oleg Grabar), na poimanje funkcije prostora i vremena (Michael Gubser), na recepciju u anarhoidnoga teoretičara znanosti Paula Feyerabenda (Heinrich Dilly) odnosno s obzirom na suvremene dileme američkih konzervatorskih službi u slučaju ljepljive trake kojom su na zid njujorške bolnice St. Vincent bile pričvršćene fotografije nestalih u napadima od 11. rujna 2001. (Margaret Olin). Nakon svih izlaganja, uključujući i ona iz sekcije posvećene zaštiti spomenika (Georg Mörsch, Eva Maria Höhle, Sandro Scarrocchia), bilo je jasno da se ključnim pojmom skupa pokazala starosna vrijednost, jedna od vrijednosnih kategorija iz Modernoga kulta spomenika (Der moderne Denkmalkultus, 1903), ovom prigodom najčešće citirana Rieglova rada. To što se Denkmalkultus našao u središtu pozornosti označava zaokret u odnosu na dosadašnje sklonosti znanstvenika prema Rieglovim spisima. A kamo je nestao sam Riegl? Njegova težnja prema čvršćoj povezanosti muzejske prakse i sveučilišne katedre, osobni angažman i duboko razočaranje zbog toga što nije postao voditeljem Muzeja, u kojem je proveo više od desetljeća, spomenuta je samo u jednom referatu (Diana Reynolds). Proučavanje djela Aloisa Riegla iskoračilo je iz užih povijesnoumjetničkih krugova pa je on postao relevantan i izvan granica temeljne struke. Pokušaj predstavljanja odnosa povijesti umjetnosti s ostalim znanstvenim područjima bio je uspješan, no još nije postignut potpuni uvid u Rieglov univerzum. Ne znamo, primjerice, ništa o presudnim utjecajima na njegov način razmišljanja, na odnos prema kolegama, ne znamo dovoljno o razdoblju kad su se Rieglovi interesi tek formirali, ni o suvremenoj recepciji njegove djelatnosti. Arhivska građa još je nedovoljno istražena i čeka bolje dane. Utješno je što se sve više znanstvenika mlađe generacije želi i ima strpljenja suočiti sa složenim Rieglovim djelom. U prigodi obilježavanja stoljeća i pol od njegova rođenja pružit će se svima nova prilika. Možda će neki budući znanstveni skup izvan Beča ponuditi nove elemente za Riegl–Kultus, koji još i danas nalazi dovoljno štovatelja.


Libuše Jirsak

Vijenac 304

304 - 10. studenoga 2005. | Arhiva

Klikni za povratak