Podvojena plesačica

Podvojena plesačica

Koreografije sve više gube preciznost i jasnoću autorske sekvence, rasplinjuju se u glazbeno–likovnoj impresiji, i ostaju kao gibanje, improvizacija, plesna reakcija tijela na zadanu temu

Podnaslov obiteljskog projekta Majka i dijete koji potpisuju plesačica i koreografkinja Jasminka Neufeld Imrović i likovni umjetnik Branko Imrović, Iz Crtačeva Dnevnika, nosi više značenja i ključni je u pokušaju ovoga prikaza. Pozicija supruge i trostruke majke udaljila je Jasminku Neufeld od suvremenih plesnih tokova i rada u Zagrebačkom plesnom ansamblu, za koji je nekada postavila niz koreografija, i unutar kojeg je radila na svojoj neufeld–tehnici. Uistinu, rijetke su umjetnice koje si nakon nekih godina i vlastite obitelji, kad se mora više kalkulirati i vrijeme i novac, mogu dopustiti aktivno bavljenje plesom, odnosno sate i sate provedene u (iznajmljenoj!?) dvorani. Kao mudra i praktična žena Jasminka Neufeld Imrović pronalazi modus vivendi i 2000. osniva organizaciju Plesni solisti. U početku su tu još Jasna Frankić Brkljačić i Darko Brkljačić, no s vremenom projekt se sve više podređuje obiteljskom muziciranju bračnog para Neufeld – Imrović. Nije to ništa čudno ni strano; muževe slike, skulpture, dijapozitivi otvaraju prostor za plesne intervencije, odnosno možda i češće, postavljena tijela poput platna primaju boju, slijede crtež, postaju likovni medij. Crtačev svijet pomalo postaje i jedini mogući svijet Plesačice. On je ograničava, ali i štiti. Ona je nadahnuće, motiv, crtež, zaustavljeni pokret. Koreografije sve više gube preciznost i jasnoću autorske sekvence, rasplinjuju se u glazbe-no–likovnoj impresiji, i ostaju kao gibanje, improvizacija, plesna reakcija tijela na zadanu temu, režija kretanja između znakovite rekvizite, često dopunjena videozapisima. Projekt pod naslovom Majka i dijete započet je 26. rujna 2005. u Galeriji Vladimir Filakovac u Dubravi izložbom Imrovićevih skulptura i crteža. Tada su autorove žena i kći, Vanesa, izvele performans istog naslova, u motivu igre koke i pileta, u živahnu ritmu i pokretu crnačke plesne škole Dunham. Predstava izvedena u Kazalištu lutaka pretpremijerno 16, kada sam je vidjela, a premijerno 23. listopada, posve je drukčijega koncepta, pomalo sentimentalnog u smislu akcentiranja sudbinskoga prihvaćanja plana nebeskih sila. Tomu pridonose intimni stihovi Silvije Šesto Stipaničić, koji neizbježno, glasno izgovoreni preko zvučnika i realizirani na sceni, postaju više idejno, pretenciozno uporište predstave nego što ostaju poezija. Dakle, u prvom su planu majka i kći, autentične: Jasminka, koja je od Plesačice postala Nosačica i Vanesa, mala, dražesna, buduća Plesačica, majčin »umnožen umor zamotan u kolijevci«, »naum, buđenje, ponos«, zaštićena i okružena svjetlucavim ružičastim diznijevskim svijetom. Tu je i otac, tih i prisutan kao silueta onoga koji prati i bilježi, Crtača. Bogate kostime, koji se mijenjaju sa slikama, potpisuju Milena Jurmić i Jasminka Premerl, izbor zvuka Josip Matić, a videozapis Silvije Magdić. Projekt ostaje oživljena, pokretna likovna mapa, i pitanje je da li ga uopće treba komentirati kao oblik plesnoga kazališta. Ipak, program predstave naglašava plesačku i koreografsku biografiju Jasminke Neufeld (s nedopustivo velikim propustom preskočenih imena autora navedenih djela u kojima je nastupila kao plesačica ili suradnica ili suautorica). Čini se da postoji potreba i težnja teatru, ali ne i motiv. (Po Tolstoju: »Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu«...) Ili je ipak riječ o brzo domišljenu, likovno–scenskom konceptu, obiteljskom događanju za najširi krug bliskih ljudi, poklonika mirna, dotjerana prezentiranja obiteljske idile zajedničkoga stvaranja?

Maja Đurinović