Neutješivi stihovi

Neutješivi stihovi

Dane Zajc ne samo da je znao svoj dug. Od sama početka znao je i da će sâm biti plaća za sve. I činio je tako: plaćao i svjedočio je o neprestanoj boli zla. Bilježio ju je jer ga je ona obilježila, baš kao što je i obojila ozračje druge polovice prošloga stoljeća. Svoju i opću krhkost čovjeka odijevao je Zajc u reske, nekompromisne stihove, u riječi što su škrgutale od nelagode predmeta koji im daje poticaj. Bile su neutješive čak i u trenucima ljubavi, svijetlim baš zato što je sve oko njih bilo prožeto osjećajem trajne ranjivosti, nezalječivosti i neutješivosti oštećenoga samotnog pojedinca. Pjesnički glas specifične težine učinio je Zajca izdvojenim i prepoznatljivim, najosebujnijim u slovenskoj poeziji 20. stoljeća, ravnopravnim po važnosti s Murnom i Župančičem, Kosovelom i Gradnikom, Kocbekom i Strnišom, na zajedničkoj podlozi što ju je dao Prešeren svojom jedinstvenom matricom. Objavio je Zajc jedanaest pjesničkih zbirki, šest drama te niz pjesama, proza i dramskih tekstova za djecu. U svemu tome uvijek je uočljiv njegov pristup, način i glas, jasan, a dubok i taman, koji počesto poprima inkantaciju starozavjetnih psalama. njegova stara znanica smrt, kako je napisao u ranoj Pjesmi o mladosti, povela ga je sa sobom 22. listopada 2005. u 76. godini života. Bio je to, dakle, susret starih znanaca, pripreman već od rođenja i zato posve poseban, po mjeri čovjeka kakav je Zajc bio. Jer »smrt ima mnogo lica«, rekao je on u nedavnom intervjuu, »zato što ono njezino pravo lice ne poznajemo. U svakom slučaju smrt, ako postoji kao neko biće, ima i beskonačnu maštu. Što sve ne učini od nas? Što sve ne učinimo zbog nje?« S dubokom tugom zbog gubitka čovjeka i prijatelja kakav je bio Dane Zajc, stojimo pred tim pitanjima znajući da sva raznolikost odgovora na njih leži i u stihovima, dramama i prozi što nam ih je za sobom ostavio kao jedini način za ovdašnji trajni nastavak razgovora.

Luko Paljetak

Mlijeko

kroz pukotine već curi svjetlost

stvari se već presavijaju na jutarnjem

povjetarcu

već se ugasio hladni mlaz noćne vode

ne šumi više ne klokoće u tišinu

i onaj ptičji smrtni krik

što si ga slušao uvečer

i što je svunoć žario u mozgu

već se gasi

slušaš mliječne mlazove koji iz kravljeg

vimena

brizgaju na bijelo dno

i ne pitaš se kamo s tim vriskom u

mozgu

otvoriš vrata i sunce ti baci u lice

slapove zrâkak i mliječne svjetlosti

izlaziš i ne bojiš se

i u tijelu si koje te sluša

i koje je toliko tvoje tijelo

kao da te nikada ne misli ostaviti

i izdati

Za sve ćeš platiti

Za sve ćeš platiti.

Najviše ćeš platiti za svoje rođenje.

Jata podrugljivih ptica pratit će te

kroz život.

U trenutku mira

i u trenutku nemira

spuštat će se na tvoje grudi.

Tražit će plaću.

I ti ćeš davati i davati.

Ali spasa neće biti nikad.

Jer nigdje nema oprosta.

Nigdje nema spasa za čovjeka.

U sebi nemaš vrijednosti

kojom bi platio

I sâm si plaća za sve.

Dane Zajc

Sa slovenskoga preveo Luko Paljetak