Nedovršena, a dovršena

Moćna gomilica budućih nositelja hrvatske glazbene reprodukcije složno je i mladenački primamljivo prošetala barokno–romantičnim, ali i suvremenim kompozicijskim slogom

Je li konačno gotova ta famozna Mahlerova Deseta kao točka visokoga ključanja u autorovoj ljudski opasnoj opsjednutosti smrću i drugim životom iza tajnovitih vrata od devetoga (simfonijskoga) pakla?! Moguće je, dakako, i nakon gotovo ponajboljeg rada na način imena od raznolika povjerenja Rudolfa Baršaja, a u nizu prije zabilježenih povijesnih putovanja po nedovršenoj Desetoj simfoniji (u fis–molu) Gustava Mahlera, i tu i takvu i sve druge dovršenosti staviti pred ogledalo izvedbene opravdanosti, kojima su raniji dirigentski autoriteti poput Waltera ili Bernsteina načelno oduzimali pravo javnosti, baš poradi te dovršene nedovršenosti malerovska idioma u glasovitu uvodnome Adagiu i sačuvanim skicama za preostale stavke djela. Bilo kako bilo, performing version(s) of the sketches, kako je svoje dovršetke u udruzi s nekolicinom suradnika, a u rasponu od 1960. do 1989, volio nazivati Britanac Deryck Cooke, sada je (27. listopada) s potpisom u Izrael iseljena, rođenjem Rusa, Rudolfa Baršaja, prvi put i u Hrvatskoj doživjela cjelovitu izvedbu, a dirigentov rad iz 2000. u opsežnim je intervencijama osjetljivih interpretacijskih zadaća jasno podcrtao možebitni prijelaz Mahlerova harmonijskoga promišljaja u svijet tada nove (nekonsonantne) modernosti dodekafonskoga ustroja. Ponajbolje se to razabralo u grotesknim spojnicama drugoga Scherza i Finala s možda i odveć upornim i prečestim, a efektom prve lopte obilježenim udarcima i naglascima velikoga bubnja, čemu je vjerojatno kumovao i sam Mahler s orguljski razlivenim disonantnim akordima u puhačkoj skupini na koncu autorski dovršena uvodnoga Adagia iz 1910. na 1911. kao godinu skladateljeve smrti. A u tom krugu vječna vrzina kola s izokrenutim lendlerovskim sinkopama i kreštavo demonskim ćurlikom kao glazbenim čistilištem na putu za sveljudski Raj, Simfonijski orkestar HRT–a u globalnome je zvuku kako–tako slijedio ekonomično štedljivu ruku osamdeset jednogodišnjega maestra respektabilne glazbeničke i produktivne i reproduktivne (poglavito violskokomorne) popudbine. Ipak, na mjestima gdje Mahler kao pravi maher, a uz nemalu pomoć Rudolfa Baršaja kao suautora dovršene simfonije, iz zrnca kajdina stiha stvara uvijek drukčiji motiv s prepoznatljivo dekadentnom temom fin de sie`clea i pripadajućim naopakim spomenarom od burleskna metra, ritma i nakrcane obitelji izdvojeno ulančanih instrumentalnih linija, radijski je orkestar bez razumijevanja širega (i sociološkoga) konteksta, ili čak zarona pod čistokrvni malerovski vonj od Russellovih filmskih premaza, gubio dah, a nesklad u provedbi prvoga, drugoga i četvrtoga stavka opasno je narušavao gradnju od temelja dovršene Desete kao gromadne gromače u sintezi simfonizma 20. stoljeća. Uspjeh je bio uopće i doći do kraja toga prašumskoga reda od svegoglašavanja, a što takav simfonijski rječnik zacijelo poznaje: primjerice, čak dvostruki timpanski izvođački tim u tišini se poklonio tutnju svemogućih perkusija, a duboko sočan basklarinetski fon u posebnim je bojama slijedio melodiju flaute kao kontrapunktske sudružice iznad slike podvojenosti Mahlera na čovjeka i na skladatelja. I hodati po toj tankoj crti nevidljiva prolaza misija je pod povećalom i trećega oka i trećega uha, o koju je Rudolf Baršaj priljubio i vlastito ufanje u malerijansko mesijanstvo kao poslanje za labuđi pjev osamdesetminutnoga simfonizma na izdisaju. A da svaki izdisaj negdje i uz kakav povoljni vjetar porađa i novu, mladu glazbeničku nadu, lijepo je zvonilo za posljednja kućnoga koncerta u Salonu Očić (3. studenoga), gdje su za članove Društva Franjo Dugan, ali i za slušatelje III. programa Hrvatskoga radija u izravnome prijenosu, muzicirali negdašnji i sadašnji učenici iz razreda prof. Ljerke Očić na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Bilo orguljaši, bilo trubljači kao polaznici kolegija komorne glazbe, ta mala, a moćna gomilica budućih nositelja hrvatske glazbene reprodukcije, složno je i mladenački primamljivo prošetala barokno–romantičnim, ali i suvremenim kompozicijskim slogom. Vještina orguljanja pritom se kupala u virtuozno posloženim tokatama Austrijanca Muffata i Francuza Gastona Litaizea, za koje je u Salonu Očić bila zadužena Željka Spinčić. Uvijek efektno, a na javnome podiju tako rijteko prisutno orguljsko četveroručje, pak, upozorilo je na potencijal sestara Ane i Jelene Pokos, u čijoj smo izvedbi čuli 2. koncert u a–molu p. Antonija Solera s fino izbalansiranim melodijskim tijekom tipično galantne provenijencije. Malu koralnu partitu češkoga majstora Petra Ebena, u sigurnu je dosluhu sa suvremenije postavljenim orguljskim rasterom izveo Saša Grunčić, dok se već afirmiran orguljaš Alen Kopunović Legetin predstavio interpretacijski impresivno obojenim Lisztovim Sjećanjem na Sikstinsku kapelu kao transkripcijom Allegrijeva pjeva Miserere, odnosno Mozartova glasovita moteta Ave verum corpus. U još jedan ljupko uređen salonski domjenak podno lašćinskoga brijega lijepo se uklopio i dvostruki trubljački zov Zvonimira Bajevića i Darija Cepića. U suradnji s pouzdanom orguljskom pratnjom Željke Spinčić, dvojica mladih trubljača zvonko su pohodila razvijen pokret Petronija Franceschinija, što će u nizu od Uvoda i središnjega Larga do završnog Allegra, na polifono transparentan način ujediniti tradiciju mediteranske pjevnosti i formalne jednostavnosti talijanskoga baroka.