Narod među narodima

Narod među narodima

John Rose, Mitovi cionizma, prev. Marko Gregorić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Ukinuće cionizma po Roseu je uvjet »za mir na Bliskom istoku, i preduvjet za arapsko–židovsko pomirenje u Palestini. To je jedini mogući zaključak ove knjige«. Nekoliko desetljeća prije, Opća skupština Ujedinjenih naroda bila je radikalnija, proglasivši cionizam fašizmom. Ipak, u Roseovim polazištima bitno je nov element. Kazati da je on sam židovskoga podrijetla značilo bi možda amnestirati ga unaprijed od prava na pogrešku, ali i oduzeti legitimitet svakom kritičkom govoru o židovskoj državi s nežidovskoga stanovišta. Posljednje, in ultima linea, potencijalno znači staviti nimalo bezazlen znak jednakosti između nežidovskog i protužidovskog diskursa.

Sredstvo slabih

No, promišljanje Roseovih motiva suočava nas najmanje s dvjema činjenicama. Prvo, militantni cionizam, ma koliko bio proizvod i svjesne manipulacije, sredstvo je slabih, a ne jakih. Među slabe treba uvrstiti sve one koji se boje, ponekad i do te mjere da mišicama naivno tjeraju strah od vlastita straha. I drugo, kritika cionizma, kritika politike Države Izrael, nije uvijek samo poštena i neutralna prosudba o nerijetko pretjeranu nasilju. Nađe se tu i prežitaka, svjesnih ili ne, tradicionalne netrpeljivosti spram Židovstva. Ni prvu ni drugu činjenicu Rose nije dovoljno uvažio. To, jasno, ne znači da je njegov skepticizam načelno nevaljan. Novina njegova pristupa počinje činjenicom da Rose nije ni neutralan, a ni antisemitski raspoložen. Valja samo naglasiti kako neutralnost nije isto što i objektivnost, jer se pisac itekako trsi i uspijeva biti objektivan. Ako prethodno uzmemo premisama, konkluzija bi bila uistinu originalna: kritizirati cionizam iz judeocentrične perspektive znači odvojiti ga od biti suvremenoga židovstva, odnosno, znakom disjunktivnosti suprotstaviti judaizam i cionizam. Na taj način zabija se klin u leđa pokretu koji, kako nam knjiga nastoji pokazati, vlastitu persuazivnost crpe iz svjesno proizvedene iluzije o sebi kao jedinom zaštitniku Židovstva i židovske države. To simbolično umorstvo rađa se iz strastvena uvjerenja da je cionizam, osim Arapima, štetan i samu narodu Države Izrael, pa i Židovima u dijaspori. To je i najprjeporniji moment knjige. Zašto uopće prijeporan? Ako odbacimo Roseovu argumentaciju, sva dalja rasprava s njim može se svesti samo na optužbu za antiizraelizam i, in ultima linea, za antisemitizam. Ako je prihvatimo, možemo to uraditi jedino uz pretpostavku kako je autor spomenutim razdvajanjem cionizma i judaizma stao na stranu istinskih probitaka židovskoga naroda, čime automatski pristajemo i na tezu da su oni cionizmom iznevjereni, te da je sama kritika cionizma, kao pošten intelektualni čin, moguća jedino iz judeocentrične perspektive!

Predrasude, predrasude

Svijet, navikao na predrasude spram Židova, podsjeća se od sama početka knjige i na židovske predrasude spram Arapa, ali i ne samo spram njih. No, u ekstremnijim slučajevima, židovski antiarabizam zaista se ne razlikuje od tradicionalnoga rasizma, pak i primitivnog antisemitizma. Izjavu premijera Ehuda Baraka da je laganje sastavni dio arapske kulture Rose karakterizira frojdovski — kao primjer projekcije: »Nije li on [Barak, op. A P.] na svoga neprijatelja projicirao, pa time i duboko razotkrio, svoje vlastite političke ideje i uvjerenja, pohranjena duboko u strukturi njegova uma? Izvjesno je, naime, da Palestinci doživljavaju cionizam kao zdanje podignuto na laži.« Doduše, način na koji je postavljena gornja tvrdnja apodiktički sugerira da su Palestinci — u pravu!? Koliko je u pitanju izvorna nespretna formulacija ne mogu procijeniti, budući da pred sobom nemam originalno izdanje djela. No, ako stvari definiramo onako kako smo mogli čuti i izvan korica ove knjige, dakle, da je Palestina izvorno židovska zemlja koju su neko vrijeme, otprilike dvije tisuće godina, nastavali uljezi, tada je posve opravdana glavna Roseova tvrdnja »da je ono što održava cionizam na životu niz mitova — skup neistinitih pojmova koji potkopavaju njegovo polaganje prava na židovsku religiju i židovsku povijest, njegovu devizu da je on odgovor na europski antisemitizam i, prije svega, njegovo opravdanje za svoje agresivno i vrlo opasno političko poziranje na palestinskoj zemlji.« Niz dobro potkrijepljenih anticionističkih dokaza Rose započinje dvjema zamjerkama: cionizam zanemaruje islamsko–arapsku komponentu u židovskoj povijesti, a u obzir uzima jedino židovsko »trpljenje« (znaci navodnika Roseovi) u razdoblju »izgnanstva« u Europi. Obiljem dobro dokumentiranih argumenata pokazuje autor i kako se povijest izgnanstva ne može svesti samo na progone, odnosno, da su Židovi nerijetko bili i povlašteni, a da su neki od progona u srednjemu vijeku bili motivirani izjednačavanjem interesa židovskih elita s interesima vladajućih klasa. Osim toga, Rose dovodi u pitanje i samu priču o izgnanstvu, pokazujući kako je, s obzirom na starinu, dobar dio tzv. dijaspore, zapravo postojao daleko prije propasti židovskoga kraljevstva, pak ga se treba cijeniti autohtonim, a ne iseljeničkim elementom, kako Židovstva, tako i zemalja gdje su se te židovske zajednice nalazile.

Vjerodostojna raščlamba

Konačno, podsjeća nas i na mitemsku narav same priče o kraljevstvu: ono je, sa stajališta sveukupne židovske povijesti, zapravo vremenski marginalna pojava. Mnogo je toga vjerodostojno u Roseovoj raščlambi. Ipak, navedenim zamjerkama dodao bih i metodološki pogrešno izjednačenje mita s potpunom neistinom. Roseovi protivnici s pravom će kazati da pogrome nisu izmislili cionisti. Pristalice će, jednako s pravom, tvrditi da su ih cionisti, ne bez perfidije, instrumentalizirali. To su dvije teško pomirljive pozicije te se čini kako je autor i sam upao u zamku isključivosti, dakle tipa ponašanja svojstvena pokretu koji nastoji prokazati. Izlaz bi bio u izgradnji svijesti o Židovima kao narodu među narodima, ni boljem ni gorem, dakle, od izvjesnosti što ljudima služi za identifikaciju njihova socijalnog bića. Cionizam možda i jest prepreka takvu rješenju. Ali ne i jedina! Ovoj preporučljivo intrigantnoj knjizi, stoga, možemo zamjeriti i sklonost predbacivanja samo jednoj strani.

Antun Pavešković