Nadahnuta gluma

Nadahnuta gluma

Vanča Kljaković sa zavidnim je osjećajem za detalj i prirodnost glumačkog izraza glumcima otvorio širok kreativni prostor sudjelovanja u kazališnom činu

U komadu Ilije Zovka Francuzica, praizvedenu pred pedeset i pet revnih gledatelja na priručnoj pozornici HNK Split, nije riječ ni o kakvoj Francuskinji, nego o kapi zvanoj francuzica, kojom dva brata, jednojajčana blizanca, drugima signaliziraju tko je Petar, a tko Pavao, odnosno da je Pavao trenutačno Petar i obratno. Pa još i više od toga, da i oni sami znaju tko je od njih onaj koji jest, a tko onaj koji bi to mogao biti, ali nije jer ipak ne nosi francuzicu. Iz te labavosti identiteta Zovko gradi humorističnu jednočinku u kojoj njegova scenska muška osoba za slučajna susreta sa ženskom scenskom osobom, koja zabunom misli da je On taj s kim preko oglasa o bračnim ponudama ima sastanak, priča o nezgodama te sličnosti koje su njegova brata napravila mužem njegove nesuđene žene, a njega tek prividom onoga sretnika koji ne nosi francuzicu. Malodušan i frustriran zbog gubitka ušteđevine u banci koja je otišla pod stečaj i propasti poduzeća u kojem je radio, on svoj susret s lijepom i osamljenom udovicom, ispod kojega zaista klija mogućnost da njihova uzajamna privlačnost rezultira zajedništvom i prekidom obostrane osamljenosti, neprestano narušava strahom od još jedne zamke života. I to dovodi do niza komičnih nesporazuma, koji ovu igru prave vrlo zabavnom i samo pojačavaju želju da se dvoje osamljenika konačno nađu u sretnom zagrljaju. Dakako, sve je to iskazano lagano, bez dramske napetosti, tek kao anegdota koja se događa svakodnevno na površini života, bez pretenzija dubljeg proboja ni u sociološka ni u psihološka žarišta. Moglo bi se kazati, kao poučak nade za mnoge osamljene duše, pa je s tim nagnućem i očiglednom razgaljenošću duhovitim dijalozima igra Zoje Odak i sama Ilije Zovka toplo pozdravljena. Za sretan ishod kazališne večeri u velikoj je mjeri zaslužan redatelj Vanča Kljaković, koji je u svoju predstavu utkao atmosferu sjetna jesenskog ugođaja scene Ozrena Bakotića, osjećajnu glazbu Joška Koludrovića, dok je prilogom kostimografkinje Naide Kromić posvjedočio suzdržanost i unutarnju ljepotu lica. No iznad svega važno je istaknuti Kljakovićev rad s glumcima. On je sa zavidnim osjećanjem za detalj i prirodnost glumačkog izraza glumcima otvorio širok kreativni prostor sudjelovanja u kazališnom činu. A to su Zoja Odak i Ilija Zovko dobrano iskoristili. Igrajući Francuzicu oni su dosegnuli, a moglo bi se čak kazati i nadišli, najsretnije glumačke domete koje smo imali priliku vidjeti na Maloj sceni HNK u Splitu.

Vlatko Perković