NA STRANI ISTINE

NA STRANI ISTINE

Prije nekoliko dana umro je u Novom Sadu Svetozar Petrović. Njegova smrt golem je gubitak i za svjetsku i za hrvatsku književnu znanost. U svijetu je Petrović bio poznat prije svega kao proučavatelj stiha i književni teoretičar. Za Hrvatsku pak nije vezan samo rođenjem, nego i sadržajem svojih znanstvenih radova: premda niz godina nije djelovao u ovoj sredini, često se vraćao hrvatskim temama, pa se bez njegovih uvida više i ne može zamisliti moderna povijest naše književnosti. Rodio se Petrović 1931. u Karlovcu, gdje je završio osnovno i srednje školovanje. Studirao je u Zagrebu, a djelomično i u Indiji. Pedesetih godina priključio se skupini oko časopisa »Umjetnost riječi«, pa je — kao jedan od urednika — bitno utjecao na profil i karakter te publikacije, te sudjelovao u tadašnjem intelektualnom vrenju koje je ostavilo tako dubok trag u našem proučavanju literature. Radio je na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, gdje je i doktorirao. Već je zarana počeo predavati i na drugim sveučilištima, a osobito često u Chicagu. Godine 1970. prešao je najprije na novosadski Filozofski fakultet, a otuda na beogradski Filološki, gdje je i dočekao mirovinu. Bio je član Vojvođanske akademije nauka i umetnosti, i u njezinu je krilu tijekom osamdesetih organizirao vrlo vrijedne simpozije posvećene proučavanju stiha. Smrt ga je zatekla neposredno nakon povratka s još jednoga stručnog sastanka u Varšavi. Petrovićeva znanstvena djelatnost bila je razgranata, ali i vrlo profilirana. Ako ostavimo postrani povremene indološke izlete, njegova bi se istraživanja mogla podijeliti na tri segmenta. Jedno su radovi o metodologiji proučavanja književnosti, drugo radovi o stihu i treće radovi o pojedinačnim književnopovijesnim problemima. Studije iz prve skupine određuju ranu fazu Petrovićeva rada i snažno su utjecale na aktualne prijepore u vrijeme kad su nastajale. Studije iz druge skupine obilježile su veći dio Petrovićeva radnog vijeka i ostavile možda najdubljega traga. Studije iz treće skupine ujedno su i najmalobrojnije, ali je svaka od njih učinila bitan pomak u disciplini kojoj je posvećena. U prvu skupinu radova išle bi dvije Petrovićeve prve knjige, naime Kritika i djelo (1963) i Priroda kritike (1972), obje publicirane u Zagrebu. Ta su djela važna i po svome odjeku u doba kad su objavljena i po činjenici da ni do danas nisu ni u jednome aspektu zastarjela. Kritika i djelo prvi je naš sustavan prikaz glavnih tendencija u teoriji književnosti 20. stoljeća. Naglasak je na tzv. unutrašnjem pristupu (analitičkoj kritici), tada utjecajnom učenju što ga Petrović temeljito kritizira, ali zapravo je u knjizi dana razmjerno potpuna panorama onoga što se — na raznim stranama u svijetu — u proučavanju književnosti do toga trenutka poduzimalo. Osobito je važna Petrovićeva teza — koju je već tada jasno formulirao, a poslije dosljedno zastupao — kako u studiju književnosti samo teorija može biti egzaktna, dok su kritika i historiografija obilježene subjektivnošću. Priroda kritike pak uključuje u sebe Kritiku i djelo, pa tu knjigu komentira i govori o njezinu povijesnom kontekstu, ali donosi i niz novih studija koje se metodološki ili tematski uz nju vezuju. Među tim raspravama neke su do danas postale klasične, poput one s naslovom Stanovište sadašnjosti i stanovište prošlosti u historiji književnosti ili one koja se zove Književnost maloga naroda i strani utjecaj. Premda je knjiga nastala prije više od trideset godina i u posve drukčijim povijesnim okolnostima, većina iznijetih teza i danas je prihvatljiva i poticajna, pa može svakom zainteresiranom čitatelju poslužiti ne samo kao vodič metodologijom proučavanja književnosti, nego i kao naputak o tome kako se o literaturi trezveno i logično — dakle znanstveno — razmišlja i piše. Drugo je veliko Petrovićevo tematsko područje teorija stiha: njome se on bavio dugo i ustrajno, i postupno su radovi toga tipa gotovo posve prevladali u njegovu opusu. Od studija iz te skupine najpoznatiji je zacijelo Petrovićev doktorski rad Problem soneta u starijoj hrvatskoj književnosti iz 1968. U njemu objašnjava zašto hrvatski petrarkizam — kao jedan od najjačih u Europi — praktički ne poznaje sonet, premda je sonet najčešći petrarkistički pjesnički oblik. Stvorio je Petrović za potrebe toga rada pojam metametričke funkcije stiha i oblika — a to je ono značenje što ga stih i oblik imaju već i prije pojedinačne uporabe, zahvaljujući svom položaju u tradiciji — pa zaključio kako je sonet u očima naših starih pisaca bio odveć vezan uz talijansku sredinu, dok su oni, njegujući posebnost vlastite literature, morali izabrati nešto drugo, i izabrali su dvostruko rimovani dvanaesterac. Taj rad nije važan samo zbog toga što je riješio veliki povijesni problem i unio znatne teorijske inovacije, nego i po svojoj formi: bilješke koje uz njega idu daleko nadmašuju glavni tekst (odnos je otprilike 1:5), i to zato što je svaka od tih bilježaka zapravo mala studija o nekom problemu iz povijesti hrvatske književnosti; mnoge od njih ostale su do danas jedino ili najbolje što je o toj temi napisano. Problematikom stiha bavio se Petrović i poslije (npr. u knjizi Oblik i smisao, koja je objavljena u Novom Sadu 1986), i to i načelno i praktično, pri čemu su obje dimenzije uvijek prisutne, samo što jednom prevladava jedna, a drugi put druga. U skupini načelnije orijentiranih radova važni su oni koji razvijaju ideju o retoričkoj, poetičkoj i stilističkoj funkciji stiha, dok u skupini praktično orijentiranih osobito ostaju zapamćene studije o epskom desetercu, o slobodnom stihu A. B. Šimića, o sudbini vagantskog stiha (poljskog trinaesterca) u našim stranama i o nizu sličnih problema. Treća, najmanja skupina rasprava pripada uglavnom ranoj fazi Petrovićeva rada, i tu su za nas od osobita značenja dva teksta, oba objavljena u »Umjetnosti riječi«. Jedan se zove Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, gdje Petrović objašnjava ulogu stihova u Grižuli, tvrdeći kako Držić smiješnomu starcu ne stavlja u usta naprosto petrarkističke stihove, nego loše petrarkističke stihove, uz pretpostavku da njegova publika to znade razabrati. U drugome tekstu, koji je naslovljen Novi lik Džore Držića, reagira Petrović na Hammovo otkriće rukoveti Džorinih stihova u Irskoj sredinom šezdesetih godina, te objašnjava kako taj nalaz omogućuje da se bolje razlikuje što je čije u Ranjininu zborniku i kakav je pjesnik Džore Držić zapravo bio. Sličnoj se problematici Petrović vraćao ponekad i poslije, ali su radovi te vrste ponajviše ostali razasuti po časopisnim i zborničkim publikacijama. Sve tri skupine Petrovićevih radova karakteriziraju iste osobine. Ponajprije, to je sjajna autorova filološka sprema, točan uvid u izvore i literaturu te akribično postupanje s podatkom. Nadalje, to je logično i originalno razmišljanje o predmetu, sposobnost da se povežu naoko udaljeni, a zapravo povezani njegovi aspekti i dar da se taj predmet sagleda sa sasvim novog motrišta. Onda, to je sjajan stil, koji obilježava sve Petrovićeve tekstove i bitno utječe na njihovu uvjerljivost i prodornost. Napokon, to je vrhunsko intelektualno poštenje, koje se jasno vidi u svakom Petrovićevu retku, njegovo odbijanje da učini bilo kakvu koncesiju vladajućem mišljenju, društvenoj narudžbi ili predrasudama struke. Znanstvena istina jedino je što njega doista zanima, pa zato i nije neobično što je isticao kako potraga za tom istinom nije najbolji način da se djeluje u zbilji, ali jest najbolji način da se istina nađe. Kad se sve to zna, neće biti nimalo čudno što je Petrović već zarana stekao ne samo velik ugled u znanstvenoj zajednici nego i osobitu vrstu utjecaja. Mnogo je mladih ljudi odlučilo posvetiti život filologiji nakon što su slušali njegova predavanja, mnogi su proučavatelji iskristalizirali vlastita teorijska polazišta čitajući njegove knjige. A to nipošto nije mala zasluga. Takvo njegovo djelovanje, međutim, ostaje tek u sjećanju onih koji su mu bili učenici, suradnici ili prijatelji, i nestat će zajedno s njima. Ono što će nedvojbeno ostati Petrovićevi su znanstveni prinosi fiksirani u njegovim raspravama, jer one su i dalje problematski žive i intelektualno poticajne. Šteta je samo što se više ne možemo nadati da će tih prinosa biti još.

Pavao Pavličić