Lopovi i panduri

Lopovi i panduri

Valja istaknuti duhovitu i razigranu ulogu Borka Perića, koji liku udahnjuje ponešto izvornoga bosanskog šarma, te replike koje podupiru tipsku kategorizaciju stanovnika Dalmatinske zagore

Ovogodišnji pulski povratak Dejana Šorka u svijet dugometražnog igranog filma rezultirao je razmjerno plitkim i ne osobito zanimljivim ostvarenjem. Dva igrača s klupe priča je o dvjema osobama koje su se u ratu našle na suprotnim stranama: Ante (Goran Navojec) na hrvatskoj, a Duško (Borko Perić) na srpskoj. Nakon završetka rata žive monotonim životom, ispijajući žestice po lokalnim birtijama zagorskoga kamenjara i Banje Luke. Njihova se svakidašnja rutina prekida iznenadnim pozivom Antiše (Tarik Filipović), koji spomenutom dvojcu nudi primamljivu svotu ne bi li pred haškim istražiteljima odglumili dvojnike netragom nestalih krunskih svjedoka obrane, koji bi trebali dokazati nevinost pukovnika Skoka. Hrvatsko–srpski dvojac ubrzo će shvatiti da se od njih osim lažna svjedočenja očekuje i mnogo veća žrtva… Poslije–festivalski odjek ove drame s elementima komedije, koja je prema glasanju publike zaslužila solidnu četvorku, zadržavao se na procjeni kako je riječ o iznimno subverzivnoj temi. Ne bez razloga: priča o dvojnicima, lažnim svjedocima koji bi trebali potvrditi nevinost pukovnika, koji je »za jedne heroj, a za druge zločinac«, te neočekivan obrat u završnici filma vrlo jasno progovara o društvu u kojem živimo. Hrvatsko–srpsko pomirenje zbiva se upravo u trenucima brojanja honorara.

Neoštra kritička strelica

No, osim provokativnoga sižea, film ne nudi mnogo više: kritička strelica koju je Šorak odapeo ne pogađa onako fino ni točno kako bi trebala. Dva igrača s klupe film je predugih kadrova, sadržajnih nelogičnosti, nedotjerana scenarija, slabe glume i jeftinih dosjetki, što u konačnici rezultira lošom izvedbom. Od svijetlih strana valja istaknuti duhovitu i razigranu ulogu Borka Perića, koji liku udahnjuje ponešto izvornoga bosanskog šarma, te poneke replike koje podupiru tipsku kategorizaciju stanovnika Dalmatinske zagore kao masovnih potrošača janjetine te ljubitelja ojkanja, koje je kao nepodnošljivo zamorna auditivna kulisa već godinama konstanta u domaćem filmu. Šorak u svojim ostvarenjima često igra upravo na političku notu. Čitatelji među gledateljima zasigurno se sjećaju njegova romana Kontrolna projekcija (2000), u kojem se bavi zakulisnim političkim igrama i problemom cenzorskoga prekrajanja i krivotvorenja povijesti. Taj je roman nekako nespretno izvađen iz ladice onda kada je ta tema već bila stilski i društveni anakronizam, te se ispostavilo da je djelo objavljeno prekasno i da nema osobitu proznu kvalitetu. S druge strane, tema koju donose Dva igrača s klupe vrlo je aktualna i svježa, no djelo gubi na snazi zbog već spomenutih nedostataka te se u cjelini čini svojevrsnim kreativnim padom, odnosno nemogućnošću da se na jednu škakljivu temu odgovori artikuliranim, profesionalnim i stilski dotjeranim filmskim izrazom. Vrijeme ratnika (1991) ostaje i dalje jedina dojmljiva (akcijska) drama u kojoj je Šorak uspio prepoznati i prikazati društveni trenutak, odnosno kreativno komentirati onodobnu političku konstelaciju i klimu

nagovještaja rata koji će uskoro planuti. Dva igrača s klupe mogao je postati solidna komorna drama (npr. poput Brlečićeve Duge ponoći, 2003) ili pak tragikomedija o varalicama kakvih ima na svim stranama svijeta. Šorak je odabrao najškakljiviju varijantu, kojoj, unatoč lošem scenariju, glavna slabost nije kruti pripovjedni stil, nego cjelokupna neinventivna obrada.

Tonči Valentić