LIKOVNA HIGIJENA

LIKOVNA HIGIJENA

Živimo u vremenu kada mediji smatraju da onoga koga (vidljivo) nema, ne treba ni izvlačiti na površinu, umjesto da ih tako sustavno njegovana i življena pozicija sa strane dodatno zaintrigira

Iako je nedvojbeno riječ o jednoj od iznimno relevantnih izložbi u 2005, njezinu slabu recepciju u hrvatskom medijskom prostoru mogli bismo, u skladu s umjetnikovom višedesetljetnom pozicijom »diskretne neprisutnosti« (L. Kovač), objasniti ironično upravo tom tezom, poigravši se zdravim razumom i — pristojnošću. Živimo, naime, u vremenu kada mediji smatraju da onoga koga (vidljivo) nema, ne treba ni izvlačiti na površinu, umjesto da ih tako sustavno njegovana i življena pozicija sa strane dodatno zaintrigira. Mladen Galić jedan je od doajena hrvatske umjetničke scene polovice šezdesetih i sedamdesetih godina, protagonist Hit–parade u Galeriji SC–a 1967, izložbe Objekt–boja 1968. te izložbe sedmorice protagonista zagrebačke serigrafije u Salonu MSU–a u Beogradu iste godine i autor neonskih ambijenata prvi put predstavljenih 1970. u tadašnjoj GSU u Zagrebu. Šezdesetih i sedamdesetih godina započinje cikluse Prostori zvuka i Prostorna činjenica, ulja i akrila na platnu, da bi se drugom ciklusu ponovno vratio 2002. Kao autor koji rijetko izlaže, Mladen Galić sačuvao je autoreferencijalnu poziciju, ali bez, čini se, svjesne namjere. U njegovoj gesti nema proračunatosti, umjetničkog snobizma i vabljenja teoretičara i kritičara u vlastitu pomno sagrađenu kulu bjelokosnu kako bi nam servirao zavodljivo upakiranu narcisoidnu retoriku: njegova pozicija splet je čudnih okolnosti u hrvatskoj umjetnosti, pogrešne recepcije njegova djela i možda previše česta isticanja što njegovo slikarstvo nije, umjesto što ono zapravo jest. Tomu su svakako pridonijela rijetka izlaganja; nakon izložbe Prostornih činjenica u GSU 1980. i Galeriji Nova 1981, Galić se javlja tek 2002. s izložbom Hommage a` Božo Beck u organizaciji Galerije Beck i Galerije Nova u Zagrebu. Zanimljivo je kako je i njegov come back na mala vrata obilježen skrivanjem iza odavanja počasti Boži Be-cku, legendarnom ravnatelju Galerije suvremene umjetnosti tijekom burnih šezdesetih i sedamdesetih godina u zagrebačkom likovnom životu. Uostalom, možda je tek sada u potpunosti sazrela likovna klima za pravilnu i potpunu recepciju Galićeve istinski »anticipirajuće umjetnosti« (Z. Maković). Uvijek negdje na rubu izama, Galićev opus s jasnom redukcijskom, minimalističkom linijom, koja se dovodi u kontekst »postslikarske apstrakcije« (C. Greenberg), može se prema Makoviću sagledati u kontekstu tzv. analitičke umjetnosti sedamdesetih godina, ali izvan glavne struje redukcionističke linije hrvatske likovne umjetnosti toga doba. Daleko od kolektivnih umjetničkih praksi, Galić se po Makoviću odlučuje za kontemplativnost i askezu, kao »dio strategije usmjerene protiv raširenog i krajnje razvodnjena enformela ili apstraktnog ekspresionizma koji se sveo na brbljavost i puko estetiziranje«. Galićevi današnji radovi, dosljedno na toj liniji, događaju se u trenutku kada se ponovno u likovnoj kritici vraća svijest o tzv. drugoj moderni (H. Klotz) ili neomodernizmu, ili neopostmodernizmu. I dok je još 2002. Ješa Denegri u predgovoru Galićevoj izložbi morao oprezno pojašnjavati kako je danas Galićevo slikarstvo primjereno duhu vremena (pluralizam jezika, postupaka i medija), autori sadašnje izložbe, Zvonko Maković i Leonida Kovač, mogli su se usredotočiti na bitno značenje Galićeva likovno–prostorna mišljenja. Ipak, svi zapažaju kako Galić u svojim djelima posjeduje »elemente reprezentacijskog... uz ukazivanje da nešto postoji iza površine« (L. Kovač), a Denegri i Maković osjećaju kako je riječ o »intimnoj i osamljeničkoj umjetnosti«. Upravo to mjesto Galićeva slikarstva danas prepoznajemo kao neupitnu vrijednost, i pomalo mitsku poziciju umjetnika koji u tišini elaborira svoje slikarstvo. No, to nije tišina Vaniština tipa, koji u ekskluzivnu medijskom prostoru govori o radu na vlastitoj tišini i samozatajnosti, niti je to postmodernistički cirkus nekih naših umjetnika koji nas uporno zavode pseudohermetičnim i filozofskim monadama u vlastitu djelu ili genijalnošću koju, eto, razumije cijeli svijet, a mi, kod kuće — ne. Galićeva pomna redukcija u kojoj ima vitalizma, sa sačuvanom organičkom dimenzijom (meki rubovi oblika na slikama) mogla bi nas u asocijativnim nizovima odvesti do Slobodana Vuličevića i Vaska Lipovca, kao konačnim potvrdama da je riječ o likovnoj higijeni koja je bliska »estetiziranju likovne forme i vizualnosti boje« (Denegri). I dalje, to je signal da je riječ o slikaru Šebaljeve i Ivančićeve mentalne frekvencije, iako su parametri i kontekst iskazivanja praslikarskog duha na materijalnoj razini bitno drukčiji. Najveća vrijednost ove izložbe (dakle, ne opusa) svakako je postav koji je osmislila Leonida Kovač. Pravilno čitajući Galićevo djelo, svaku je sliku i kolaž postavila na savršenu točku u nezahvalnu prostoru prstena HDLU–a, na mjesto koje iz svakog umjetničkog artefakta izvlači ono najbolje. I to je metafora: vrijeme je da Galićevim djelima više ništa ne otežava likovno prepoznavanje.

Iva Körbler