Izvlačenje mraka na svjetlo dana

Izvlačenje mraka na svjetlo dana

Tomislavu Žigmanovu nedavno je u Kerempuhu premijerno izveden poetsko–glazbeni performans Bez svlaka mraka. Žigmanov je poznat i kao filozof, bibliograf, publicist... ukratko najistaknutiji mlađi hrvatski intelektualac u Vojvodini

Teško mi je, pored svih tvojih interesa i radova, započeti razgovor s tobom. Pa hajmo onda od povoda, performansa Bez svlaka mraka. Je li stvarno tako mračno u Vojvodini, kako performans pokazuje? Ili je taj mrak neravnomjerno podijeljen? U čemu se očituje?

— U Vojvodini mraka ima, on dotiče tamošnjega čovjeka te se pokazuje legitimnim za književnu tematizaciju. O kolikoći ne bih, već bih samo dodao da se ono mračno tamo često namjerno previđa. Moja je namjera bila tek izvući mrak na vidjelo i priznati da njega ima. A ideja je mraka ideja lišenosti, izostanka, nedostatnoga... u odnosu na njemu suprotno — svjetlo. Mrak je zapravo odraz, kako sam u poemi naveo, neuspravnosti čovjeka, odnosno njegove, recimo to skupa s Kantom, samoskrivljene nezrelosti. I upravo o stupnju te nezrelosti ovisi (ne)ravnomjernost u njegovoj raspodjeli. Glede pak očitovanja mraka u poemi se govori kao o trajanju bez otpora i bez ambicija, o molitvama koje su pogrešne, koje su supripadne vjeri u se i u malo, gdje vladaju očaji neznatnih i nagnuća u nemoći, gdje pršte male drame velikih zaostalosti... Dio je to egzistencijalnog okvira kojim se čovjek znade ogrnuti, a svlak događa njegovim priznavanjem, spoznavanjem i prevladavanjem.

Zašto si se odlučio Bez svlaka mraka napisati na hrvatskom književnom jeziku, umjesto, kako bi čovjek očekivao od pjesnika rođena u Tavankutu, na bunjevačkoj ikavici?

— Zato što i inače pišem na tomu jeziku! To što sam rođen u Tavankutu i što sam govorni ikavac ne znači da sam tim jezikom trajno okovan. Tim prije jer bunjevačka ikavica, kao uostalom i svaki drugi dijalekt, nije uvijek suveren u pisanom obliku, osobito kada je riječ o složenijim zahtjevima. Na kraju, zašto postoji književni jezik? Obiteljsko podrijetlo i pripadnost hrvatskom kulturnom krugu, usprkos školovanju na srpskom standardu, usmjerilo me od početka na hrvatski. Istina, ta vrsta izbora sve je rjeđa u Hrvata u Srbiji, osobito mlađih, premda u književnosti ima dugu i svijetlu tradiciju — od Lazara Merkovića i Petka Vojnića Purčara pa do Nevena Ušumovića i Petra Vukovića. No, trenutačni raritet pravda se razlozima oportuniteta — više se računa na uspjeh ukoliko se mimikrira u srpski.

Bez svlaka mraka nastavlja se na krležijansku viziju mračne, propadajuće, trule Panonije. Naslov tvoje zbirke Bunjevački blues također jasno signalizira usidrenost i oslonjenost o tradiciju, a istodobno i njezino renovacijsko dopisivanje. Koje su te silnice potaknule na baš takav, tradicijsko–modernistički, izbor poetike?

— Kod ikavičkoga Bunjevačkog bluesa tradicija je tek motiv, sadržinski okvir, no književna elaboracija je, čini mi se, i više nego suvremena. Gledajte, ja priznajem da dolazim s ruba, i to etniciteta, katoliciteta pa ako hoćete i jedne srednjoeuropske kulture, što se često prepoznaje po slabostima. Drugi se, naime, trse tako doživljavati i interpretirati ove rubove i nas u njima. No, ja nastojim biti takav da djelovanjem ne budem usidren u nekakav minimalizam provincije, niti da boravim u nekakvoj agrarnoj samodovoljnosti, skrhan ruralnim samozaboravom, koji svoje postojanje oblikuje nereflektiranim folklorizmom i naivom... Naprotiv — nastojim, istina uz velike napore, izvući i prednosti koje rub sa sobom nosi. Pri tome, mjesna je tematska i idiomska kontekstualiziranost samo okvir kojim se koristim u književnoj elaboraciji.

Na ovogodišnjem Interliberu sudjelovat ćeš na stručnom skupu Hrvatska knjiga i kulturna integracija hrvatskoga naroda. Možeš li nam, ukratko, iznijeti teze svojeg izlaganja?

— Tema mojega izlaganja glasi Pitanje autoreprezentacije hrvatske književnosti u Vojvodini i njezina integracija u hrvatsku književnost, a glavna je teza koju ću pokušati argumentirati: opstojnost i još više budućnost mjesne hrvatske književnosti u Vojvodini isključivo će ovisiti o stupnju i kvaliteti njezine integracije u književni prostor Hrvatske. To je stoga jer su u nas kompetencije i uopće resursi za potvrđivanje kvalitete slabi, a za srbijanski književni život nismo uopće zanimljivi — nekima smo tek mrska činjenica, a onima naklonjenijima nezanimljivi čudaci. Jasno, neposredno s tim povezano je i pitanje vlastite snage i razine kvalitete u autoreprezentaciji, jer se u hrvatsku književnost u cjelini ne može i ne bi smjelo ulaziti uz samo etničku solidarnost. S druge strane, ni hrvatska se književnost ne smije spram nas odnositi kao do sada: kao spram siromašnih i daljih rođaka, kojih se više stidi nego što ih je spremna prihvaćati i pružiti sukladnu pomoć u (od)rast(anj)u.

Kako Hrvatima u Vojvodini zajamčiti kulturna prava i manjinske povlastice?

— Jasnom, pravednom i dosljednom politikom države Srbije. S jedne strane, tu je potrebna politika stalnog financiranja, s druge nemiješanje u izgradnju vlastitih institucija, s treće ustrojavanje politike integracije kulturne produkcije na javnu scenu i deetnifikacija književne javnosti, s četvrte odustajanje od folklorizacije manjina, s pete nefavoriziranje bunjevačke nam sekte, sa šeste promjena politike nagrađivanja... Drugim riječima, mnogo toga što danas ovdje ne postoji. Također, trebala bi postojati i nekakva politika u gotovo svakome spomenutom segmentu i od strane države Hrvatske i njezinih ustanova, napose kulturnih. No, ni ona se tu uopće nije proslavila — njezini činovnici na terenu dolaze djelovati i misionariti, a da uopće nemaju čvršće utemeljen i programski točno razrađen sadržaj svoje nazočnosti, što često završava tragikomičnim scenama...

Razgovarao Kruno Lokotar