Ima li raja za trkače?

Prozac: Dario Rukavina

Ima li raja za trkače?

Kako izgleda raj za trkače? Ili pakao? Tko zna što je iza ovih vrata. Koncepte raja ili pakla stvaramo sami na drugoj strani života, onoj nevidljivoj. Gradimo tamo sve naše kule od karata. No ovo ne prepoznajem. Nije moje. Ova bjelina, zidovi od vode što ne uzvraćaju zvukom, ugibaju se pred mojom rukom izmičući osjetu. No jedno znam. Kada se otvore ova vrata, trčat ću. Ne preko zelenih polja tepiha od latica, trčat ću bos po trnju, preko oštrica, šiljaka i razbijenog stakla, pod mojim tabanima teći će potoci sumpornoga ognja i meso će otpadati s mojih stopala da bi se zatim iznova otjelovilo. Stvorilo niotkuda i zaraslo oko kostiju produljujući moju agoniju do kraja vremena. Ovo nije dio mene. Ovo je neki tuđi film. I ja sam zarobljen u njemu.

***

U mome filmu postoji iznajmljena soba u potkrovlju s pogledom na krovove grada. To je stran, hladan grad. Ovdje na sjeveru tornjevi crkava kuju čovjeka u samoću. Društvo mi prave golubovi. Pričam im o svojemu gradu, a oni slušaju ili barem to hine dok izvijaju glavice da bolje osmotre koru hljeba u mojoj ruci. Pružam ruku kroz prozor i na oluk postavljam mrve. Pravim njima razne matrice, uobličavam simbole, a oni kljucaju kljunom o lim, šalju zvučne razglednice tamo dolje sve do moga grada kako najbolje znaju i umiju, ta nisu golubovi–pismonoše, ne bi daleko doletjeli, zato oni tuku svoju Morseovu abecedu sve dok ne nestane mrvica, dok ih ne nadglasa odbijanje zvona sa crkvenih tornjeva, uplaši i podigne u bjesomučni let. Tada ostajem sam sa svojim demonima. Izviru iz pljesnivih mrlja sa zidova, pletu svoje kolo uzorkom tapeta, viču iz svakoga čvora, svakoga goda drvenih greda i ormara. Sve poznata lica. Lica s ulica moga grada. No lako je s demonima. Demon šapuće, govori, urla i jauče i zat

o se može otjerati. Sjeta je tiha i u tome leži njezina sablasna moć.

***

Obično samo uzmem jaknu i izađem iz stana. Jakna mi doista nije potrebna. Kada popališ sav parket u stanu, komad po komad, hladnoća je jedino što te održava živim. Jaknu ne uzimam zbog hladnoće. Hladnoću ne možeš pobijediti. Možeš je samo pustiti da se nastani u tebi. I tako ona caruje iznutra, moja rebra zlatna joj krletka, ona je ptica što kljuca mojim kostima, pjeva svoje tihe napjeve. Jaknu uzimam jer tvori još jedan sloj na meni. Biti slojevit poput luka, to je formula koju sam iznašao. Kad ti zgule jedan, nailaze na drugi sloj. I tako u nedogled. Tada, valjda, odustaju.

***

Putem prolazim pokraj stadiona. Opet me prožima želja za trčanjem. U mojem gradu stadioni su groblja, ne želim trčati onuda. Bojim se da me odnekud ispod travnjaka ne pograbe ruke znanaca, prijatelja, nekog od moje raje i ne povuku me dolje u memljivu zemlju da im pravim društvo. Tamo dolje, ne bih imao s kim pričati. Tamo nema golubova.

***

Bio sam na jednoj utakmici. Tip se skinuo do gola i utrčao na teren. Neki tetovirani kuronja. Lovili su ga po terenu i svi su se smijali. Svi osim mene. Meni je došlo da se i ja skinem, zgulim sve do kostiju i uletim na travnjak. Jedva sam se suzdržao. Odonda izrezujem te tipove iz novina. Lijepim ih po zidovima sobe. Skupljam ih poput grančica u šumi. Oni su moja vatra, moje ozeblo sunce, štite me od hladnoće, oživljuju moje ledene udove. Oni su moje oči, moje ruke, moji tabani. Oni trče za mene.

***

Ovoga puta želja je jača nego ikad prije. Osjećam je kako nadolazi, kondenzira se iz zraka, lebdi ponad moje glave kao oblak iz kojeg šibaju munje. Uz kralješnicu penju mi se zmije, pune je elektricitetom. Skidam i odbacujem jaknu. Primam se za ogradu stadiona ne bi li se barem malčice ispraznio. Imam potrebu strgati odjeću sa sebe i protrčati zelenom tratinom. Uzemljiti se. Posaditi se poput gole sjemenke, a zatim zamrijeti pod bijelim pokrivačem ledene samoće, umrijeti prije smrti, još za života, kako veli sveti hadis. Rasplinuti se kao potmuli prdac u metrou, ispražnjen svih starih sadržaja — nestati. A onda samo odjednom — proklijati i probiti se kroz sve one ljuske. Jer što ne umre, ne može uistinu ni oživjeti, govori Knjiga. Ovaj put nepodnošljivo je, ovaj put nadolazi poput plime.

***

Utrčavam na stadion gol k’o od majke rođen. Dižem ruke na pozdrav. Pokazujem rebra kundakom prebijena. Plavetni ožiljak od gelera pulsira nakon dugo vremena. Živ je. Vreo. Vrutak što se slijeva niz moja leđa i nestaje u zemlji zauvijek. Nosi me huk pjesme s tribina. Upirem iz petnih žila. Trčim prema centru. Tamo zastajem da uhvatim dah. Staje i pjesma. Ogledavam se. Tražim suca i fotoreportere. Pomišljam da izvedem kakvu vragoliju, da se našalim na račun vratara, dotrčim do njega, taknem ga po ramenu i kažem: loviš! No nema ni sudaca, ni novinara. Nema ni igrača. Za mnom ne trče policajci ni redari da ćebetom skriju moju golotinju. Na centru je samo mali bazenčić. Oko njega dječica i odrasli u bijelom. Dok čekaju da ih urone i učine djecom božjom, da se nanovo odozgo rode, prvo iz vode, potom iz vatre duha, stoje u tišini. Bulje na me u nevjerici. Onda se sa svih strana prolama zaglušujući urlik. Tutnje tribine. Trese se i nebo i zemlja. njihove ruke posežu za mnom. Koliko li samo snage ima u tim krotkim udovima jaganjaca božjih, koliko odlučnosti u tome da me zadrže pod vodom zauvijek.

Životopis:

Dario Rukavina rođen je 1972. u Zagrebu. Diplomirao na Rudarsko–geološko–naftnom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Objavljivao u časopisima za književnost »Quorum«, na raznim internetskim književnim portalima, u digitalnoj zbirci online–poezije i proze Ink King, zbirkama Ekran, Priče, časopisu »KAmeleon«, zbirci najljepših hrvatskih lirskih pjesama Erato 04, književnim časopisima »UV« i »RE«. Pobjednik je natječaja Ine za književno stvaralaštvo u 2003, natječaja za kratku priču časopisa »KAmeleon« 2005. te natječaja za kratku fantastičnu priču GAIA, 2005. Uređuje online–časopis »Priče s blogerske strane weba« i književni portal grupe B.O.R.G. Autor je zbirke poezije Tri dana u izdanju Naklade MD, biblioteka Quorum, Zagreb, 2005.