Vijenac 304

Kazalište

KAZALIŠNI GLOBUS

Ibsen, naš suvremenik

Ibsen, naš suvremenik


London Za razliku od hrvatske produkcije Ibsenovi Stupovi društva producirani u londonskom National Theatreu izazvali su prave kritičarske ovacije i, kao jedna od rijetkih predstava u posljednjih nekoliko mjeseci, zaslužili maksimalnih pet zvjezdica. Na sceni Lyttelton u režiji Marianne Elliot Ibsen je prepoznat kao žestoki kritičar kapitalističkog morala, a sama drama, stara gotovo 130 godina, aktualna je kao da je napisana danas. Mnoge su Stupovi društva podsjetili na poznatu Proslavu, suvremeni skandinavski rad, scenarij poslije adaptiran u dramu, koji na jednak način otkriva bolne istine jedino pod pritiskom. Divljenje je iskazano i nad magičnim spojem Ibsenova naturalizma i simbolizma kojim se Elliotova vješto poigrava, te scenografskim rješenjima Rae Smith, koja iz realističkog početka idu u simbolističko ogoljavanje scene. Posebna su priznanja dobili glumci Damian Lewis, Lesley Manville, Brid Brennan, Joseph Millson i Michael Thomas, u produkciji koja je Londonu ponovno otkrila Ibsena kao ubojita kritičara današnjice.


Wilsonov Prsten kao dječja priča



Pariz Produkcija o kojoj se najviše govori u kazališnom Parizu zapravo je glazbena, a ne dramska, a pripada majstoru o kojem se inače mnogo priča, ma gdje došao režirati, Robertu Wilsonu. U Théae tre du Chatelet premijerno su izvedene prve dvije opere iz Wagnerova ciklusa Nibelunški prsten u Wilsonovoj režiji, dok će preostale dvije opere pariška publika vidjeti na proljeće. Wilsonova produkcija očito je nadahnuta japanskim teatrom no, jednostavnost je glavni moto pa se izbjegavanjem svake narativne dekorativnosti dopušta operi da prodiše slobodno. To se uklapa u redateljevu izjavu kako je riječ o obiteljskoj sagi, dječjoj priči s patuljcima, bogovima, divovima i negativcima, koju nikako ne želi napraviti pretencioznom i prepametnom. Kao i u prethodnim Wilsonovim produkcijama, dizajn svjetla ima iznimno važnu ulogu, a prva dva dijela, u kojima su nastupile najveće svjetske pjevačke zvijezde (Placido Domingo uskočit će u produkciju na proljeće) izazvala su ovacije publike i ponešto dignute noseve francuske kritike, koja i dalje ne podnosi dirigenta Christopha Eschenbacha, kojem nalazi brojne zamjerke.


Na operi kazalište ostaje



Moskva I u Rusiji najuzbudljivije stvari ovih se dana na kazališnim daskama događaju u svijetu opere, koji tamo nije isti otkad se operne režije uhvatio Dmitrij Černjakov, jedan od najzanimljivijih ruskih mladih redatelja. No, nije njegova Aida ovaj put ta o kojoj se govori, Verdijevu operu koja je obilježila prošlu godinu na ruskim scenama na gostovanju je predstavio mali teatar iz talijanskog Busseta, ali je riječ o poznatoj Zefirellijevoj produkciji. Kako je riječ o manjem scenskom prostoru (produkcija i u Rusiji ne gostuje u Boljšoju, nego u manjem Operetta teatru) Zefirelli — koji je operu prije nekoliko godina trebao raditi baš u Boljšoju, ali taj projekt nikad nije realiziran — ukinuo je slonove i spektakularnost i napravio operu kako se radila u Verdijevo vrijeme. Da ne ostanu sva ruska operna čuda na jednom gostovanju pobrinuo se sanktpeterburški Marijinski teatar, koji je u režiji Dmitrija Bertmana ruskoj javnosti predstavio još jednog Verdija: i Nabucco je s mnogo opravdanja primljen s oduševljenjem.


Jasenko Boko

Vijenac 304

304 - 10. studenoga 2005. | Arhiva

Klikni za povratak