Vijenac 304

Film, Naslovnica

Braća Grimm (The Brothers Grimm), red. Terry Gilliam

Halucinogena groteska

Konstruiran od elemenata koji samostalno stoje kao nesporno sjajne ideje, u cjelini film ipak ostavlja dojam da nisu složeni u dovoljno pitku naraciju; kao da se kristalizacija smisla izgubila putem i pod naletom izvanjskoga dojma

Braća Grimm (The Brothers Grimm), red. Terry Gilliam

Halucinogena groteska



Konstruiran od elemenata koji samostalno stoje kao nesporno sjajne ideje, u cjelini film ipak ostavlja dojam da nisu složeni u dovoljno pitku naraciju; kao da se kristalizacija smisla izgubila putem i pod naletom izvanjskoga dojma


Njemački znanstvenici–lingvisti iz 18. stoljeća, najpoznatiji kao sakupljači raznolika folklornoga blaga vlastita naroda — priča, bajki, pjesama (do tada mahom prenošenih usmenom predajom), braća Grimm tim su poslom svakako mnogo putovali selima domovine, no nikako u svojstvu prezentanata lažne magije i prijetvorna čarobnjaštva, kakvima ih pokušava iščitati uvijek rado viđen, vječni montipajtonovac Terry Gilliam. njegovo čudačko reinterpretiranje priče o slavnoj, no nikako toliko osebujnoj braći, ne uključuje inkorporiranje fragmenata ili cjelovitosti njihovih djela u film, a kamoli pravocrtni biopic; riječ je prije o maštovitoj posveti njihovim najpoznatijim bajkama i(li) pričama, koje Gilliam u tkivo radnje upleće na samo sebi svojstven neočekivan način. Našli su se tu tako i motivi Crvenkapice i Cvilidrete, Matovilke i Trnoružice, Snjeguljice i Pepeljuge, Modrobradog i Jacka i čarobnoga graha, Ivice i Marice i Dječačića–Kolačića.

Konstruiran od elemenata koji samostalno stoje kao nesporno sjajne ideje, u cjelini film ipak ostavlja dojam da isti nisu složeni u dovoljno pitku naraciju; kao da se kristalizacija smisla izgubila putem i pod naletom izvanjskoga dojma; te je općenito uzevši sve pomalo nesklapno (i posljedično iscrpljujuće) prezentirano, s kulminacijom u frenetičnom finalu.


Hipertrofirane ikone

Upravo je to i najveća slabost filma, ali i činjenica da od strogo omeđena svijeta Dobra i Zla Grimmovih, kod lepršavoga Gilliama ne ostaje gotovo ništa; strogi kôd braće ovdje dobiva sive, mutne tonove i nijanse; njegov moral i moral svih njegovih likova postaje upitan te i unatoč osnovnoj hiperaktivnoj konceptualnosti cjelokupan dojam filma ostaje da je sve prikazano preslab nadomjestak za ikone bajki. Što pak začuđuje, jer spoj ovoga vrlo narativnog i nekonvencionalnog redatelja i pisanih preteča filmskih fantasy i horor–žanra nije urodio očekivanim plodom. Gilliamov karakteristično pomaknut trademark halucinogenog i groteske provlači se čitavim djelom, no pomalo banalni komični arhetipovi i suvišno otkliznuće radnje u akcijsko–pustolovne vode, baš kao i ponešto predugo trajanje, činjenice su zbog kojih film ne uspijeva dosegnuti istinsku sablasnost i originalnost Grimmovih izvornih (ne suvremenih pročišćenih i zašećerenih dječjih inačica) djela — osim u bogatu vizualnom, prepunom spektakularnih detalja, atmosferično impresivne noćnomorne čarolije začarane šume i njezine Kraljice, ubojita Kralja–Lovca ili bizarnih hipertrofiranih realnih likova neprijatelja. Tako, iako nikako loše ili posve nezanimljivo realizirani, u Gilliamovim rukama braća Grimm postaju bliži ghostbustersima 18. stoljeća negoli ozbiljnim sljednicima rada Brentano/Von Arnimova rada (šifra: Dječakov čarobni rog). Ali Gilliamov svijet pokatkad se i sretno poklapa s njihovim te iskustvo gledanja filma ipak ne bi trebalo propustiti.


Katarina Marić

Vijenac 304

304 - 10. studenoga 2005. | Arhiva

Klikni za povratak