Grančice i čamci

Grančice i čamci

Unutrašnjost sabornice dorađena je do najsitnijeg detalja i fantastično zanatski izvedena. Svaki rukohvat, vrata, sjedalo, rasvjetno tijelo izgleda kao unikat oblikovan istom rukom, svjedočeći poetičku kakvoću dizajna Enrica Mirallesa — senzualnost forme, taktilnost površina, majstorsko manipuliranje svjetlom, iznenadne vanjske vizure u okoliš

Sudbine kuća često su usporedive sa sudbinama ljudi. Dok tihu većinu i ne zapažamo u anonimnoj svakodnevici, one druge, rijetke i neobične, privlače pozornost javnosti i prije no što se iz svijeta ideja prometnu u tvarni oblik, napose ako su u pitanju građevine nacionalne važnosti čije rađanje prate dramatične promjene i začudne kontroverzije kao što je bio slučaj s novim zdanjem Škotskog parlamenta u Edinburghu.

Izrastanje iz zemlje

Proces izgradnje doma prve lokalno izabrane skupštine otkako je Škotska prije tri stoljeća potpala pod englesku vlast od začetka je bio opterećen velikim očekivanjima, a lanac neobičnih i iznenadnih obrata u prepletajima politike i novca, nada i sumnji, smrti i nacionalnoga ponosa metaforički oslikava mukotrpan hod do dugo žuđene samouprave. Nakon sudbonosne referendumske odluke o vlastitom parlamentu iz 1997. i međunarodnog natječaja na kojem je 1998. pobijedio katalonsko–škotski ured EMBT/RMJM pod vodstvom Enrica Mirallesa sa zamisli simboličkog izrastanja građevine iz zemlje, do prve velike kušnje u ostvarivanju smione ideje došlo je 2000, kada je unutar nekoliko mjeseci najprije preminuo, u dobi od 44 godine, sam Miralles, a ubrzo nakon njega i Donald Dewar, tadašnji prvi ministar i glavni zagovaratelj gradnje. Smrću dviju ključnih osoba, idejnog tvorca i političkog patrona, budućnost projekta dovedena je u pitanje. No proces izgradnje, nastavljen pod vodstvom Mirallesove udovice Benedette Tagliabue i domaćih arhitekata iz ureda RMJM, usprkos svim poteškoćama i brojnim preinakama uz žestoke javne rasprave oko do neba naraslih troškova, uspješno je završen prije godinu dana, kada je novo blistavo zdanje svečano otvorila kraljica Elizabeta. Iako još nisu utihnula pitanja o razlozima trogodišnjega zakašnjenja i višestruko probijena proračuna, koji je od prvobitnih (znatno podcijenjenih) 40 milijuna u konačnici narastao na astronomski 431 milijun funti (ili približno 80 funti po glavi svakoga škotskog građanina) za Mirallesovo je remek–djelo nastupilo sretnije razdoblje. Vješto izbjegavši opasnosti zastranjenja u jeftini nacionalni patos i povijesni pastiš katalonski je mag maestralno isprepleo sastojke altovsko–kanovsko–mekintoševsko–gaudijevske provenijencije sa škotskom poviješću i mitovima, geografijom i geologijom u ostvarenje prepuno simbolike i dubokih značenja koje struka ocjenjuje jednom od najizvornijih suvremenih britanskih građevina, a stanovnici prigrliše kao simbol probuđene nacionalne svijesti.

Magična mješavina

Da je katalonsko–keltska magična mješavina definitivno odagnala sve sumnje i zlurade komentare, prepoznata kao smiona interpretacija suvremenoga poimanja demokracije i nacionalnog identiteta, uvjerljivo svjedoče procesije ljudi koje svakodnevno posjećuju kompleks parlamenta. Do sada je zdanje u srcu Edinburgha pohodilo više od pola milijuna posjetitelja, prosječno svaki deseti Škot, a pritisak hodočasnika ne jenjava. Dani ponosa i slave kulminirali su 15. listopada, kada su zgrada parlamenta i njezini autori iz ureda EMBT/RMJM na oskarovskoj svečanosti dodjele britanskih arhitektonskih nagrada, emitiranoj u živo putem nacionalne postaje Channal 4 u dvosatnom subotnjem prime timeu, proglašeni laureatima RIBA Stirling Prize 2005 za »najveći doprinos britanskoj arhitekturi u prošloj godini«. Škotsko–katalonski trijumf u konkurenciji šest nominiranih djela, među inima i favoriziranih autora, Normana Fostera, Zahe Hadid i Willacv Alsopa, zaokružuje sretna koincidencija što se svečanost dodjele jubilarne, desete po redu nagrade, prozvane po velikanu britanske arhitekture Jamesu Stirlingu (1926–1992), također Škotu, dogodila u Muzeju Škotske u Edinburghu, samo nekoliko stotina metara zapadnije od kompleksa parlamenta. Dodjelom Stirlinga neformalno je završio trodnevni skup o europskim arhitektonskim politikama, održan u Edinburghu i Glasgowu, kojem sam prisustvovao kao predstavnik Hrvatske komore arhitekata, zajedno s Helenom Knifić Schaps i Vladimirom Petrovićem. Skup je započeo simpozijem o parlamentu, održan je u njegovim prostorima, pa sam imao priliku neposredno iskusiti bogatstvo i složenost arhitekture čije su temeljne crte bile čitljive već u natječajnom projektu što ga žiratori ocijeniše »očevidno boljim« od ostalih respektabilnih finalista (Richarda Meiera, Raphaela Vinolyja, Michaela Wilforda). Presudna za izbor pobjednika bila je Mirallesova gesta kojom je na završnoj prezentaciji djetinjom jednostavnošću objasnio svoju ideju. Kako navodi jedan od svjedoka, arhitekt je položio nekoliko listova i grančica na nacrte ispred žiratora, zorno im pokazujući kako bi građevina ležala u ulici Canongate, ali također i u onom što je opisao kao škotska zemlja.

Demokracija i nacionalni identitet

Tražeći formu koja će najbolje izraziti ideju suvremene demokracije i nacionalni identitet Miralles nije posegnuo za konvencionalnim rješenjem uzvišena monumenta ili doslovnom reprezentacijom demokracije na osnovi transparencije kuće od stakla, nego je novi parlament vidio kao »amfiteatar isklesan iz kamena za okupljanje ljudi što sjede u krajoliku i identificiraju se sa svojom domovinom. Parlament bi trebao biti sposoban odražavati zemlju koju reprezentira. Škotska je zemlja... a ne serija gradova. Zemlja sama bit će fizički građevni materijal«, zapisao je u natječajnom radu. Za Mirallesa parlament nije građevina, nego konfigurirani krajolik što priziva praiskonske osjećaje povezanosti čovjeka i tla.

Meke konfigurirane forme Miralles je od početka povezivao s drugom snažnom metaforom, slikom čamaca okrenutih trupova upamćenom sa studentskog izleta na britansko otočje. Valovite trupolike forme opisivao je kao nešto neodređeno i provizorno, poput promjenjive konfiguracije uzgibala brodovlja u luci, čime je vidovito anticipirao evoluciju natječajne zamisli izazvane promjenama klijenta, programa i na kraju vlastitom smrću. No prije toga uspio je dovršiti reviziju projekta kojom se izvorni oblik blago naborane topografije prometnuo u gušću formu urbanog kampusa, s trupovima što su iz horizontale odskočili u višeetažne tornjeve. Unatoč promjeni u mjerilu i gustoći zdanje je zadržalo neformalni karakter nakupine pojedinačnih elemenata stopljenih s prirodom. Takva koncepcija transpozicija je obilježja konkretne lokacije. Umjesto očekivanog Calton Hilla, što se akropolski uzdiže ponad gradskoga središta, klijenti su odabrali manje monumentalnu poziciju. I to ne unutar pravilnoga rastera klasicističkoga Novog grada, nego u gustom organičkom tkanju srednjovjekovnoga Starog grada; ne na brdu, nego u podnožju na istočnom kraju glavne ulice Royal Mile, gdje grad iznenada prelazi u prirodni okoliš kojim prevladavaju strmi kameni obronci Salisbury Cragsa s Arturovim sjedištem.

Fantastične vizure

Usponom na njegov vrh, što je za muškarca skromne tjelesne kondicije bilo prilično naporno, otvaraju se fantastične vizure na grad i parlament. Tek sa te uzdignute točke moguće je u cijelosti sagledati njegovu nehijerahijsku strukturu i organičko stapanje s gradom i krajolikom. Na zapadnoj i sjevernoj strani parlament skladno prianja uz sitnozrnatu matricu povijesnog središta, dok se na jugoistoku raspršuje u seriju niskih, travom prekrivenih svodova, koji se šire u duge zelene pipke, pružene preko pristupnog parka/trga u okolnu prirodu. Pojedinačne građevine kampusa diferencirane su namjenom i specifičnim izričajem. Zapadni blok udomljuje individualne urede za 129 zastupnika. Radne sobe zaobljenim betonskim svodom podsjećaju na samostanske ćelije s nišama za sjedenje i kontemplaciju u prozorskim okvirima, čiji se oblik preslikava u nepravilnim skulpturalnim otvorima zapadne kamene fasade, okrenute gradu, dok je istočna artikulirana fragmentiranom metalnom oplatom. Na uredski blok sa sjeverne se strane nastavlja obnovljeno povijesno zdanje Queensberry House, u čijem je asketskom interijeru udomljena knjižnica, te smiona konzolna istaka u ulici Canongate s masivnim protuterorističkim zidom, transformiranim kolažom utisnutih kamena i inskripcija u nijemu posvetu nacionalne geologije i književnosti, namijenjenu animaciji prolaznika. S istočne strane, iznad glavnog ulaza nadsvođena niskim betonskim stropom, što prostoru pridaje mistični karakter katakomba, smješten je eliptični volumen sabornice sa spektakularnom drvenom konstrukcijom krova kroz čija je nadsvjetla sabornica doslovno i simbolički upućena krajoliku. To je formalno žarište kompleksa, koji simbolizira okupljanje u zemlji i trasira novi pristup pojmu političke moći. Duhovni oci parlamenta nastojali su pod svaku cijenu izbjeći westminsterski model koji prostornom organizacijom potiče politiku konftrontacije i opstrukcije. Za razliku od njega novi parlament blago zaobljenom amfiteatralnom formom reprezentira model pomirenja i sporazuma. Unutrašnjost sabornice dorađena je do najsitnijeg detalja i fantastično zanatski izvedena. Svaki rukohvat, vrata, sjedalo, rasvjetno tijelo izgleda kao unikat oblikovan istom rukom, svjedočeći poetičku kakvoću Mirallesova dizajna — senzualnost forme, taktilnost površina, majstorsko manipuliranje svjetlom, iznenadne vanjske vizure u okoliš. Iza volumena sabornice uzdižu se četiri tornja s uredima i debatnim sobama, a između njih i zapadnog dijela nalazi se natkriveno dvorište koje sabire pojedinačne elemente u cjelinu i figurira kao društveno središte parlamenta. Krov dvorišta oprostorenje je koncepta lišća i okrenutih čamaca u obliku vretenastih krovnih nadsvjetla, hvatača delikatnog sjevernog svjetla. Sveobuhvatni Gesamtkunstwerk zasnovan na bogatoj paleti oblika i materijala (hrast, platana, beton, sivi granit i crni kamen) generira složenost i bogatstvo, oblikovno i prostorno, još naglašenije u unutrašnjosti kompleksa, gdje međusobno prepletanje volumena i prostora kreira labirintni krajolik, u kojem se lako možete izgubiti, čak ako i godinu dana radite u njemu, kao što mi je iskreno priznala službenica iz servisnog odsjeka. No bez obzira na povremeno pretjerivanje u bogatstvu izričaja i detalja, Mirallesovo je zdanje iznimna arhitektura što pruža nezaboravan prostorni doživljaj i poticajni okvir za razvoj mlade parlamentarne demokracije.

Vinko Penezić