Vijenac 304

Kazalište

Gradsko kazalište Trešnja: Carlo Collodi, Pinocchio, red. Saša Anočić, Zagrebačko kazalište lutaka: Madame de Beaumont, Ljepotica i Zvijer, red. Božidar Violić

Dvije premijere, dva svijeta

S jedne je strane nesputani kazališni žar, pretjeran u želji za dokazivanjem i pokazivanjem, a s druge nimalo uzbudljiva repertoarna klasika

Gradsko kazalište Trešnja: Carlo Collodi, Pinocchio, red. Saša Anočić, Zagrebačko kazalište lutaka: Madame de Beaumont, Ljepotica i Zvijer, red. Božidar Violić

Dvije premijere, dva svijeta



S jedne je strane nesputani kazališni žar, pretjeran u želji za dokazivanjem i pokazivanjem, a s druge nimalo uzbudljiva repertoarna klasika


Dvije premijere, dva zagrebačka kazališta za djecu i dva svijeta. Tako je najkraće i najjednostavnije objasniti sve što spaja i razdvaja autorsku adaptaciju Pinocchija Carla Collodija u Kazalištu Trešnja i korektnu klasičnu Ljepoticu i Zvijer Zagrebačkoga kazališta lutaka.


Neobičan humor i nasilje

Glumac koji uvijek želi više, i koji u autorsku biografiju već gotovo može upisati više režija nego uloga, Saša Anočić je i Collodijevu drvenom lutku pristupio s jednakom dozom nesputana autorstva kao i prošlogodišnjoj Alisi. Naišao je, nažalost, na slične probleme koje ni ovaj put nije riješio, barem ne na izvedbi koju je imala prilike vidjeti premijerna publika. Otkriti problem nije teško: Anočić je ponovno napravio predugu predstavu, koje vizualnost nadilazi tehničke mogućnosti kazališta u kojem djeluje i u kojoj, unatoč mašti, talentu i volji autora i izvođača, ostaje i oveća količina nepotrebnog. U taj prazni hod, naizgled začudo, ne ulazi jedna od važnijih komponenti Anočićevog rada — preslikavanje svakodnevnih, vrlo odraslih i vrlo suvremenih komičnih situacija, čak i kad predložak to ne zahtijeva ili čak i ne podnosi. No, traženje veze s realnošću u kazalištu koje je s druge strane zainteresirano za stvaranje iluzije i kompletne slike, otkriva, osim želje za nepotiranjem osobnosti izvođača i njihova kreativnog sudioništva, i nepristajanje na okamenjene kanone kazališta za djecu. Uza sve to pokazuje i, često zaboravljenu, zajedničku igru cijelog ansambla, i potencijal, vrijednost i kvalitetu duljega zajedničkog rada iste skupine ljudi, koji onda postaju sukreatori kazališnoga čina. U ovom slučaju takvu kvalifikaciju zaslužuju svi: od izvrsnoga Rakana Rushaidata u naslovnoj ulozi, preko razigranih i duhovitih Bojana Navojca, Radovana Ruždjaka, Hrvoja Barišića, Ivane Bakarić, Aleksandre Naumov… Nepristajanje na uobičajenu formu kazališta za djecu rezultiralo je tako Pinocchijem koji će začuditi neobičnim humorom bezrazložnih gesti i replika, ili pak vrlo plastičnim scenama nasilja, koje su proizvod točnoga čitanja izvornika. No, dok Anočić u svoje kazalište za djecu pokušava integrirati dadaizam, Montyja Pythona, Alana Forda i vizualnost suvremene računalne animacije, nedostaje mu, aktualnim legislativnim rječnikom rečeno: nadzorni organ. Dramaturg, treće oko, ili jednostavno predstavnik ciljane populacije, bio bi od neprocjenjive koristi redatelju, dramatizatoru, scenografu, koreografu i oblikovatelju svjetla u jednoj osobi, kao i samoj predstavi.


Lutkarski realizam

Potpuna je suprotnost takvu pristupu Ljepotica i Zvijer, koju je u ZKL–u prema bajci Madame de Beaumont postavio Božidar Violić. Bez želje za eksperimentom, inovacijom i prevelikim autorskim prinosom, on je bajku, vjerojatno svjestan da je publika upoznata s vizualno raskošnom, ali jednako klasičnom animiranom verzijom, tako i postavio: pitko, neproblemski i prepoznatljivo. Predstavi je zato podjednako lako naći nedostatke koliko joj je teško naći i prednosti, pa čak i kvalitete, ukoliko se pod njima ne podrazumijeva narativno logično nizanje prizora, glumačka izvedba u granicama pristojnog i lutkarski realizam. No, iz viđenoga se može zaključiti da je članovima ZKL–a još primarno tek korektno ponavljanje uvježbanoga vlastitim tijelom, dok je lutka i dalje artefakt koji nikako da s njima sraste i postane ekstenzija njihova izvođačkog bića. Suptilnija gestikulacija tom ekstenzijom, kao potvrda da je lutkar ponajprije glumac, i glasovna ekspresija o kojoj se u ansamblu ne vodi previše računa, i dalje su slabe točke produkcije ZKL–a. Ljepotica i Zvijer, s melodramskom glazbom Mate Matišića i prosječnim lutkama Vesne Balabanić, tako je još jedna korektna repertoarna recka, i ništa više. U slučajnom srazu dviju predstava ogleda se ipak mnogo više od omjera snaga dva projekta, ili čak i dva kazališta. S jedne strane nesputani je kazališni žar, pretjeran u želji za dokazivanjem i pokazivanjem, a s druge nimalo uzbudljiva repretoarna klasika. S obzirom na generalnu sliku domaćega kazališta za djecu, odustajanje od konvencija nije samo poželjniji nego i jedini put.


Igor Ružić

Vijenac 304

304 - 10. studenoga 2005. | Arhiva

Klikni za povratak