Cum grano salis

Cum grano salis

Priprema se donošenje novoga Zakona o kazalištima ili, kako se to popularno kaže, Kazališnoga zakona. Iako je iluzorno očekivati da bilo kakav zakon, sam po sebi, riješi složenu problematiku poput kazališne, zanimljivo je promatrati buru u čaši vode koja se oko Nacrta Zakona digla. Žestoki oponenti, različitih predznaka, tvrde: njime se »vraća samoupravljanje«, »sankcionira se (u smislu: potvrđuje) nerad«, na mala vrata »ukidaju se audicije«, s obzirom na to da se reafirmira mogućnost zapošljavanja glumaca (i) na neodređeno vrijeme, otežava im se rad izvan matične kuće, znatno se umanjuju ovlasti intendanta/ravnatelja (hic jacet lepus, ako se još dobro sjećam latinskog), uvodi se politička kontrola nad njihovim radom, ukratko — Zakon je krupan korak unatrag u odnosu prema dosadašnjem… No, stoje li stvari baš tako, i nije li moguće Zakon promatrati i iz drukčije perspektive?

Imenovanje i kontrola

U svim djelatnostima danas vladajući neoliberalni model poznaje samo načelo mandata: imenuje se rukovodeća osoba (manager/menadžer, kako se danas rado nazivaju), koja potom svoje zadatke obavlja — apsolutistički. Sama određuje svoj program, bez ograničenja na supsidijarne funkcije imenuje svoje ljude, i ne bude li u međuvremenu većih skandala, račune će položiti tek na kraju mandatnog razdoblja. Unutar toga razdoblja, odgovornost postoji u idealnom, a manje u stvarnom obliku (o tome nam svjedoči recentna praksa). No, ako je takav mo-del i primjenjiv za kakvo poduzeće, kojemu je svrha postojanja — kumuliranje dobiti za dioničare, kazalište je ipak (i dalje, na sreću) djelatnost od posebnog interesa za državu; kad su u pitanju javna kazališta (svejedno, nacionalna ili gradska), njihovi su dioničari ipak, naposljetku, svi građani. Zato se tu čini nužno do krajnosti pooštriti i režime imenovanja i moguće režime kontrole: samovolju, diktat, aroganciju — ne treba brkati s umjetničkom slobodom (koja je uistinu sakrosanktno načelo, i ne smije biti podvrgnuta dnevnopolitičkim zloporabama). Naime, objektivno je vrlo mala mogućnost da baš sve vrline budu ujedinjene u jednoj jedinoj, nedodirljivoj osobi (ravnatelja); ako je i dopustimo, kao iznimku, takav će ravnatelj lako pronaći zajednički jezik sa svojim upravnim vijećem, kojemu, u skladu s Nacrtom, odgovara. Jer, takvo upravno vijeće neće činiti političari (oni, naprotiv, sjede u gradskim uredima za kulturu i u resornome ministarstvu), nego isključivo ugledni kulturni djelatnici (što Zakon izričito propisuje). njima su pridruženi izabrani članovi kazališnoga kolektiva: i to je oblik na Zapadu već provjerene radničke participacije, koji nema ničega zajedničkog s formalizmom samoupravljanja. Jasno, i kulturne djelatnike moguće je (politički i drukčije) instrumentalizirati, no paušalno ih proglašavati mračnim marionetama političke vrhuške, ili političkim nadzornicima, upravo je apsurdno. Napokon, zašto onda ravnatelj apsolutističkih moći ne bi također mogao biti intrumentom ne umjetnosti, nego neke (određene) politike? Iako rukovodi kazalištem, i on je, nevjerojatno, ali očigledno, samo — čovjek. Nasuprot tome, uvođenje kompetentnih upravnih vijeća moguće je, s racionalnih stajališta, sine ira et studio, samo pozdraviti. Cum grano salis, dakako: tek će konkretna personalna rješenja (izbor njegovih članova), te njihov rad — pokazati stvarne domete i rezultate takva (u osnovi demokratična) rješenja.

Nacionalna je kultura opće dobro

Kao što je u Zapadnoj Europi već odavna uočeno (i primijenjeno), kazališna djelatnost (barem ona javna) ne može bez stanovita, dobro odmjerena, državna intervencionizma — gotovo da bismo rekli etatizma. Ona, naime, ne može biti prepuštena hirovima tržišta. Nacionalna kultura opće je dobro, temelj narodnoga identiteta: kazalištem, koje velikim dijelom sudjeluje u kreiranju i percepciji takva identiteta, ne mogu i ne smiju upravljati ni poslušni, klonirani činovnici, ni samovlasni (i samoljubivi) menadžeri, a bogme ni autokrati koji osobnu sklonost grandomaniji i tiraniji obavijaju plaštem velike Umjetnosti. Upravna vijeća, istinski neovisna (želimo vjerovati u to), smanjit će mogućnost drastičnih zlouporaba svakojakih vrsta, te će u kazalište (bez kojega se, ponavljam, ne može) snažnije nego dosad uvesti općedruštveni interes — interes zajednice koja je konkretno kazalište i osnovala, i koja ima neotuđivo pravo neprekidno biti nazočna. Samovolja i autokracija bit će znatno teže ostvarive; istinskoj umjetnosti neće biti prepreka. U našoj, tranzicijskoj situaciji, pogotovo kao mali narod i nevelika država, svoje (i tako malobrojne) ustanove bitne za nacionalnu kulturu moramo zaštititi primjerenom zakonskom i drugom regulativom — od presezanja svih vrsta. Novi je Zakon, bez obzira na nemalen broj nedorečenosti i nedostataka, ipak korak u tome smjeru. Inače će neoliberalizam (sa svojim pogubnim odvjetkom zvanim globalizacija) jednostavno pomesti hrvatsku kulturu. Mnogo veća kulturna zajednica, talijanska, nedavno je solidarno (što je u nas, nota bene, nezamislivo) ustala protiv takva pokušaja u svojoj sredini (drugim sredstvima), premijera cav. Silvija Berlusconija, eminentnog tajkuna, globalista i neoliberala. No neki u nas, kratkovidno ili autistično, iako prividno stoje na drugoj obali, čini se, zagovaraju upravo — Berlusconija.

Boris B. Hrovat